U uobičajenom engleskom jeziku, izraz “hearsay” se koristi za označavanje glasina i nepotkrijepljenih informacija. U pravnoj zajednici ovaj pojam ima specifično značenje. Odnosi se na dokaze dobivene putem izvora iz druge ruke. Dokazi iz druge ruke često nisu dopušteni na sudu, a postoje stroga pravila o tome kada će takvi dokazi biti dopušteni, koja se razlikuju od nacije do nacije. Ako ste ikada gledali pravnu dramu i vidjeli kako je jedan od odvjetnika skočio i rekao “prigovor: to je priča iz druge ruke”, sada znate na što je mislio.
Oba osjetila imaju veze s dobivanjem informacija koje se ne mogu provjeriti iz drugog ili čak trećeg izvora. Klasičan primjer priča iz druge ruke bilo bi nešto poput “moj rođak je vidio zločin”. U ovom slučaju, rođak je mogao vidjeti zločin, ali osim ako se rođak ne može izvesti na sud da svjedoči, ovaj dokaz se tretira kao priča iz druge ruke jer ga nije provjerila osoba koja je stvarno svjedočila zločinu.
Mnoge nacije razlikuju korištenje iskaza iz druge ruke u kaznenim i građanskim suđenjima. Kaznena suđenja često imaju mnogo stroža pravila o prihvaćanju dokaza budući da bi ishod suđenja mogao biti puno ozbiljniji. U nekim zemljama, pričanje iz druge ruke dopušteno je u građanskim suđenjima, ali ne i u kaznenim suđenjima. Ovo je dizajnirano da zaštiti ljude koji se brane od optužbi za vrlo teška kaznena djela poput ubojstva.
Određene vrste priča iz druge ruke su dopuštene. Na primjer, rodni list tehnički je primjer priča iz druge ruke jer je to iz druge ruke podatak koji dokumentira nečije rođenje. Međutim, smatra se prihvatljivim dokazom jer je to pravni dokument i može biti teško ući u trag službenicima koji su bili prisutni pri porodu. Ostale vitalne statistike i javni zapisi također su dopušteni kao iznimke iz druge ruke u zemljama u kojima pričanje iz druge ruke nije dopušteno na suđenju. Većina zemalja ima jasan popis iznimaka od pravila iz druge ruke koji se može koristiti za određivanje jesu li dokazi prihvatljivi ili ne.
Prije nego što svjedok svjedoči na suđenju, on ili ona se obično sastaju s odvjetnikom koji će svjedoka provesti kroz ono što može očekivati na klupi. Odvjetnik može sa svjedokom razgovarati o zakonima o pričanju iz druge ruke kako bi se uvjerio da on ili ona slučajno ne prekrši pravila o pričanju iz druge ruke. Na primjer, ako je liječnik bio pozvan da svjedoči, on ili ona bi mogli ponoviti izjave date u procesu dobivanja medicinske dijagnoze, kao što je “jeo sam u [restoranu] i onda mi je bilo loše”, ali prosječan građanin ne bi bio mogu ponoviti takve izjave, jer bi se smatrale pričama iz druge ruke od nekoga tko nije liječnik.