Hepburnov zakon je zakon koji je donijelo zakonodavno tijelo Sjedinjenih Država 1906. čija je svrha bila reguliranje željezničke industrije. U to su vrijeme monopolističke naftne tvrtke imale svoju moć nad željeznicama, a Hepburnov zakon bio je mjera za provjeru rastuće moći tih tvrtki. Zakon je poduzeo nekoliko mjera kako bi spriječio monopolističko ponašanje i proširio ovlasti Međudržavne komisije za trgovinu (ICC) – vladinog tijela koje je bilo zaduženo za regulaciju željeznica.
Jedan od primarnih ciljeva Theodorea Roosevelta prilikom ulaska na mjesto predsjednika bio je bolje reguliranje željeznica. Hepburnov zakon, zajedno s Elkinsovim zakonom, koji je zakonodavno tijelo Sjedinjenih Država donijelo samo tri godine prije, poslužilo je upravo tome. Zakon je bio dio zakonodavstva donesenog tijekom progresivne ere, koja je trajala od 1890-ih do 1920-ih, koja je bila usmjerena na ograničavanje moći sve većeg broja industrijskih monopola.
Najveći problem u željezničkoj industriji u vrijeme Hepburnovog zakona bila je količina moći koju su naftne tvrtke imale nad raznim tvrtkama. Naftne tvrtke toliko su ulagale u željeznice da su mogle zahtijevati rabate na naknade plaćene za tranzit njihove nafte. Nakon što je Elkinsov zakon 1903. učinio takve rabate nezakonitim, naftne tvrtke su pronašle put oko tog propisa zahtijevajući besplatan tranzit u nekim okolnostima. Hepburnov zakon ograničio je dodjelu ovih besplatnih propusnica, što je naftnim tvrtkama otežalo korištenje svoje poluge kako bi izbjegle plaćanje pristojbi željezničkim tvrtkama.
Hepburnov zakon također je proširio ovlasti Međudržavne komisije za trgovinu na nekoliko načina. Nakon što je zakon donesen, ICC je mogao diktirati maksimalne cijene koje bi željeznice mogle naplaćivati za svoje usluge. ICC je također počeo zahtijevati da željezničke tvrtke usvoje jedinstvene računovodstvene prakse, što je ICC-u dalo bolju sposobnost nadzora poslovanja. Nadalje, nakon donošenja Hepburnovog zakona, ako bi se željeznička tvrtka žalila na odluku ICC-a, teret dokazivanja sada je bio na željeznici, a ne na ICC-u. Drugim riječima, na željeznicama je bila obveza da pokažu zašto je ICC pogriješio u žalbi, dok je prije donošenja Hepburnovog zakona ICC imao obvezu pokazati zašto je određena željeznica pogriješila.