Hereza je uvjerenje koje je u sukobu s utvrđenom doktrinom. Izraz je izvorno skovan posebno u odnosu na religiju, a danas se može općenito koristiti za razgovor o vjerovanjima koja su u suprotnosti s onima općenito prihvaćenima u društvu. Povijesno gledano, vjerska hereza se smatrala zločinom i ljudi su mogli biti strogo kažnjeni. Danas su zakonske kazne za herezu neobične u većini nacija, iako postoje crkvene kazne za heretike, kao što je izopćenje iz vjere.
Pristupi religijskoj doktrini se razlikuju. Neke se religije oslanjaju na vjerske tekstove, mišljenja crkvenih vođa i utvrđene procedure. Drugi se radije drže određenih tekstova. Zapravo, rasprave o izvorima za točne informacije o doktrini mogu same postati krivovjerne; na primjer, tijekom uspona protestantske crkve, Katolička crkva osudila je mnoge vjerske vođe kao heretike jer su rekli da bi kršćani trebali moći sami čitati Bibliju i da bi podatke o vjeri trebali crpiti izravno iz Biblije, a ne iz svećenstva koje su ti vođe smatrali korumpiranim .
U kršćanskoj vjeri vjerovanja o herezi i kaznama za heretike dovela su do niza progona u srednjem vijeku i kroz protestantsku reformaciju. Kršćani koji su ispovijedali uvjerenja za koja se smatralo da su u suprotnosti s dogmom mogli su biti podvrgnuti kaznama poput mučenja i pogubljenja. Pripadnici drugih vjera, poput judaizma, bili su podvrgnuti sličnim kaznama. U regijama poput Španjolske, neki su se ljudi obratili ili pretvarali da su se obratili na kršćanstvo kako bi ostali u svojoj domovini tijekom niza protjerivanja usmjerenih na heretike, a mnogi su živjeli u strahu da će biti proglašeni obraćenici i optuženi za heretičko razmišljanje.
Društveni stavovi o vjeri i herezi doživjeli su promjenu nakon reformacije; dok su ljudi još uvijek bili optuženi za herezu i mogli su se suočiti s društvenim ostracizmom zbog zagovaranja uvjerenja koja su se činila u sukobu s kršćanskim sukobima, nisu riskirali mučenje i pogubljenje zbog svojih uvjerenja. Krivovjerje se više nije tretiralo kao zločin protiv društva, već kao stvar s kojom se Crkva mora baviti sama. Ljudi koji ispovijedaju heretička uvjerenja i dalje mogu biti izbačeni iz vjerskih organizacija, a u regijama gdje su vjerska vjera i društveni status usko povezani, hereticima može biti teško raditi i živjeti u svojim zajednicama nakon izopćenja.
Većina pravnih sudova diljem svijeta ne priznaje optužbe za herezu. Umjesto toga, sudi im se na crkvenim sudovima, sudovima koji se sastaju posebno za rješavanje vjerskih pitanja. Ove sudove nadziru crkveni dužnosnici i uključuju odvjetnike s obukom u području crkvenog prava. Oni općenito nemaju jurisdikciju nad ljudima koji nisu pripadnici vjere.