Hiperaktivnost je teško definirati, jer mnogima znači mnogo stvari. Hyper, znači “iznad”, a aktivnost jedva da treba objašnjenje. U najstrožoj definiciji, hiperaktivnost se odnosi na aktivnost, najčešće fizičku, iznad normalne razine za osobu unutar određene dobne skupine. Postoje trenuci kada se svi možemo osjećati malo hiperaktivno ili se tako ponašati. Možda smo uzbuđeni zbog nadolazećeg događaja i ne možemo mirno sjediti ili kada idemo na spavanje, naši se umovi utrkuju i imamo problema sa spavanjem.
Za djecu, hiperaktivnost se obično odnosi na niz ponašanja: trzanje, migoljenje, nemogućnost sjedenja ili stalno kretanje dijelova tijela, poput trzanja stopala ili poskakivanja noge, ili naizmjenično, nemogućnost šutnje kada učiteljica govori. Zamislite Robina Williamsa tijekom jedne od njegovih komedijskih rutina ili čak u intervjuu (bez vulgarnosti) kako biste stekli osjećaj hiperaktivnog djeteta. To je često upareno s iznimno kratkim rasponom pažnje, osobito u školskim uvjetima. Kada se to dvoje zabilježi zajedno, mogu upućivati na stanje koje se zove poremećaj pažnje i hiperaktivnost (ADHD).
Vrlo je teško dijagnosticirati ADHD, pogotovo kada djeca pokazuju hiperaktivnost prije školske dobi, te u prvim godinama školovanja. Djeci, a posebno dječacima, obično je potrebna viša razina aktivnosti nego što to dopušta školsko okruženje. Nesposobnost sjediti ili paziti pola sata ili više nije nužno ADHD ili hiperaktivnost, osobito kod male djece. To samo znači da dijete još nije savladalo tu mogućnost. Realno, većini djece ne može se dijagnosticirati ADHD sve dok ne krenu u drugi ili treći razred najranije. U svim slučajevima, liječnik, poput razvojnog pedijatra ili dječjeg psihijatra, trebao bi postaviti dijagnozu jer se ADHD smatra medicinskim poremećajem.
ADHD nije jedini uzrok hiperponašanja, zbog čega stanje zahtijeva liječničku pomoć ako potraje i ne popravi se. Djeca s lošim navikama spavanja mogu biti regresivna u ponašanju i pokazivati hiperaktivno ponašanje. Jedno nedavno istraživanje pokazalo je da djeca koja hrču mogu biti posebno sklona hiperaktivnom ponašanju, a kada im se odstrane krajnici i adenoidi, mogu prestati biti hiperaktivni.
Ostala stanja poput visoke razine štitnjače, bipolarnog poremećaja ili trovanja olovom mogu uzrokovati da obično mirno dijete postane hiperaktivno. Visoka razina anksioznosti, značajni problemi kod kuće između roditelja ili zlostavljanje djece mogu dovesti do hiperaktivnosti. Ipak, vrlo je važno zapamtiti da se dijagnosticiranje ovog stanja ne događa tijekom nekoliko dana, već može biti pitanje nekoliko godina.
U znanstvenoj zajednici i među roditeljima postoji značajna rasprava o tome kako liječiti hiperaktivnost. Neki vjeruju da je najbolji tretman liječiti stanje lijekovima koji pomažu smirivanju djeteta, pa čak i odrasle osobe. Za djecu su to obično stimulansi, koji zapravo imaju obrnuti učinak. Neki predlažu promjene u prehrani, poput prelaska na visokoproteinske dijete za djecu i odrasle koji mogu imati ADHD. Drugi vjeruju da je ovo stanje samo poremećaj ako ometa život roditelja ili učitelja, te da će ga djeca prerasti. Postoje dokazi da mala skupina ljudi ne prerasta stanje, ali je teško naći dogovor oko stvarnih postotaka.