Takozvani hiperteleskop je optički interferometrijski niz, ili skup teleskopa, raspoređenih u obliku velike leće, koji zajedno rade na rješavanju astronomskih slika pri mnogo većim kutnim razlučivostima nego što bi to bilo moguće sa svakim teleskopom sam. Zapravo, takav hiperteleskop može dopustiti kutnu razlučivost koja se približava razlučivosti koju bi teleskop imao da je njegova cijela leća velika koliko je udaljenost preko niza. Za nizove s veličinama u kilometrima ili megametrima, to može biti vrlo značajno. Međutim, kutna razlučivost nije jedina značajna kvaliteta teleskopa, zbog čega većina astronoma vidi hiperteleskop kao specijalizirani instrument.
Hiperteleskop koristi tehniku zvanu sinteza otvora za simulaciju divovskog teleskopa s nizom manjih teleskopa. Tehnike koje se koriste za implementaciju hiperteleskopa i razumijevanje njegovih podataka su interferometrijske tehnike, tehnike mjerenja koje kombiniraju dvije ili više točaka podataka kako bi se stvorila jasnija slika. Cijelo polje naziva se astronomska optička interferometrija. Čak i kilometarski široki hiperteleskopi mogu zaobići mnoge probleme s pojedinačnim zemaljskim teleskopima.
Hiperteleskopi su prvi put izgrađeni sredinom 1970-ih, kada su korišteni za precizno mjerenje preciznih položaja i promjera obližnjih zvijezda. Udaljenost između dva najudaljenija sastavna teleskopa naziva se bazna linija, koja je započela na oko nekoliko metara ili stopa, a sada se kreće do oko kilometar (0.62 milje). Veće iteracije hiperteleskopa su planirane ili su sada u proizvodnji, uključujući svemirski hiperteleskop čiji dijelovi drže na mjestu solarna jedra.
Francuski pionir hiperteleskopa Antoine Labeyrie zamislio je korištenje nizova hiperteleskopa za snimanje obližnjih egzoplaneta ili planeta u stranim solarnim sustavima. Labeyrie i suradnici pokazali su kako se tehnološki izvediv hiperteleskop može koristiti za otkrivanje površinskih značajki kao što su kontinenti, godišnja doba i klime na svjetovima udaljenim čak 10 svjetlosnih godina. To bi moglo biti vrlo korisno za određivanje prisutnosti ili odsutnosti mikrobnog života. U budućnosti bi se čak i veći hiperteleskopi mogli koristiti za snimanje iznimno malih ili blijedih objekata, poput neutronskih zvijezda.