U svojoj srži, koncept hipnotičke osjetljivosti odnosi se na sposobnost osobe da bude hipnotizirana i do kojeg stupnja ta osoba doživljava proces. Povijesno gledano, ova je sklonost mjerena korištenjem nekoliko standardiziranih testova koji se oslanjaju na kliničko promatranje i povratne informacije ispitanika. U novije vrijeme, međutim, studije su pokazale da je moguće odrediti reakciju pomoću dijagnostičke opreme.
Pojam hipnotičke osjetljivosti ne odnosi se samo na sposobnost osobe da bude hipnotizirana, već i na opseg u kojem se može odgovoriti. Na primjer, većina pojedinaca će doživjeti povećanu opuštenost koja je uobičajena za prvu fazu hipnoze. Sugestiju izmijenjenih fizičkih osjeta, koja je često sljedeći korak u hipnozi, doživljava manje ispitanika. Sa svakim korakom u procesu, statistički je manja vjerojatnost da će osoba odgovoriti. Stoga najdublje učinke hipnoze, uključujući dobnu regresiju i neosjetljivost na bol, osjeća najmanji postotak ljudi.
Dva najčešće korištena testa za određivanje hipnotičke podložnosti su Harvardska skala hipnotičke osjetljivosti (HGSHS) i Stanfordova skala hipnotičke osjetljivosti (SHSS). Od ta dva, SHSS je najkorisniji u određivanju hipnotičke sklonosti kod pojedinca, dok je HGSHS najbolji za usporednu analizu u populacijama. Brojni drugi testovi mogu se koristiti za procjenu dubine hipnotičkog stanja, ali oni su općenito neformalni.
Godine 1989. znanstvenici sa Sveučilišta Pennsylvania State objavili su studiju u kojoj se teoretizira da se hipnotička osjetljivost može mjeriti elektroencefalografijom (EEG). U osnovi, moždana aktivnost pojedinaca koji su na tradicionalnim testovima osjetljivosti ocijenjeni s jasno visokim ili niskim ocjenama mjerena je snimanjem električne aktivnosti mozga pomoću sonde na tjemenu. Zaključak studije bio je da su ove osobe pokazale izrazito različite obrasce moždane aktivnosti, osobito unutar moždanog kortikalnog područja. Ovi testovi dali su psiholozima konkretan način proučavanja koncepta koji je prije bio uglavnom subjektivan.
Osim što daje način za mjerenje, studija Penn State također je dala uvid u biološke čimbenike koji mogu utjecati na hipnotičku osjetljivost. Prethodno se slaba osjetljivost pripisivala psihološkim komponentama, kao što su obrana i nepovjerenje. Usredotočenost na funkciju mozga, međutim, dovela je do novih razvoja. Jedno takvo otkriće, objavljeno u studiji Sveučilišta Washington iz 1996. godine, jaka je korelacija između brzine prirodnog treptanja i lakoće hipnotiziranja subjekta.