Hipoehogeni čvor je tekućina ispunjena ili čvrsta masa koja daje ograničene, oslabljene odjeke u usporedbi s okolnim tkivom tijekom davanja ultrazvuka ili sonograma. Iako se ova vrsta mase može naći u bilo kojem dijelu tijela, najčešće se otkriva u štitnjači. Zbog karakteristika njegovog sastava, sumnja na malignitet može se javiti nakon otkrića hipoehogenog čvora što bi potaknulo dodatne pretrage i biopsiju. Liječenje hipoehogenog čvora štitnjače ovisi o njegovoj vrsti, sastavu i cjelokupnom zdravlju pojedinca.
Štitnjača je odgovorna za regulaciju metabolizma. U proces regulacije metabolizma zamršeno su uključena dva hormona koje proizvodi štitnjača: trijodtironin (T3) i tiroksin (T4). Potaknuta apsorpcijom joda dobivenog prehranom, štitnjača koristi T3 i T4 kako bi pomogla u regulaciji nekoliko tjelesnih sustava, uključujući broj otkucaja srca i proizvodnju proteina. Iako je nepoznato što uzrokuje nastanak čvorova u štitnjači, postoji nekoliko čimbenika koji mogu doprinijeti njihovom razvoju.
Pojedinci koji razviju nedostatak joda uzrokovan prehranom mogu biti pod povećanim rizikom za razvoj čvorića u štitnjači. Određeni autoimuni poremećaji, poput Hashimotove bolesti, uzrokuju upalu štitnjače koja narušava njezinu funkcionalnost. Dodatni elementi koji mogu doprinijeti disfunkciji štitnjače mogu uključivati izloženost zračenju i genetiku. Vrlo je rijetko da se masa štitnjače manifestira kao maligni hipoehogeni čvor. Nema poznatog, jedinstvenog uzroka abnormalnog razvoja stanica povezanog s rakom štitnjače, a oni koji razviju ovu rijetku bolest mogu imati različite, agresivne simptome.
Ne može svatko tko razvije čvor na štitnjači osjetiti simptome. Čvorići koji brzo napreduju i povećavaju se u veličini mogu postati vidljivi i uzrokovati oticanje oko baze vrata. Dodatni znakovi mogu uključivati neželjeni gubitak težine, anksioznost i srčanu aritmiju. Osobe koje imaju simptome koji uključuju čvorić koji se brzo povećava u veličini, natečene limfne čvorove na vratu i čeljusti ili promjene u glasu trebaju odmah potražiti liječničku pomoć. Čvorovi koji su malignog sastava mogu potaknuti razvoj ovih vrsta agresivnih simptoma.
Mogu se primijeniti različiti testovi za određivanje sastava čvorića štitnjače. Slikovno testiranje, uključujući ultrazvuk i magnetsku rezonancu (MRI), obično se koristi za dobivanje jasne slike sumnjive mase u štitnjači. Prikaz nodula se općenito koristi kao osnova za preliminarno određivanje sumnje na malignitet. Kako bi procijenili je li neka masa benigna ili maligna, radiolozi traže specifične karakteristike povezane s abnormalnim razvojem stanica, kao što su oblik i povezani protok krvi.
Smatra se da čvorovi koji imaju loše definiran oblik i gusto su zasjenjeni imaju hipoehogene karakteristike. U usporedbi s okolnim tkivom, hipoehogeni čvor tijekom ultrazvuka baca manje i slabije sjene što se može protumačiti kao znak maligniteta. Nakon otkrića hipoehogenog čvora, može se provesti biopsija tankom iglom kako bi se odredio sastav čvora. Pojedinci s dijagnozom malignog hipoehogenog čvora mogu se podvrgnuti liječenju koje uključuje operaciju, hormonsku nadomjesnu terapiju te kemoterapiju i terapiju zračenjem. Pristup liječenju raka štitnjače ovisi o veličini, stadiju i opsegu tumora te cjelokupnom zdravlju pojedinca.
Početno liječenje malignog čvora obično uključuje kirurško uklanjanje štitnjače i svih zahvaćenih limfnih čvorova. Tijekom zahvata, u podnožju vrata pojedinca napravi se rez kroz koji se uklanja žlijezda. Kao i kod svakog kirurškog zahvata, postoje rizici povezani s uklanjanjem štitnjače i mogu uključivati oštećenje okolnih tkiva i žlijezda, oštećenje živaca i infekciju.
Nakon uklanjanja štitnjače, osoba se može staviti na hormonsku nadomjesnu terapiju kako bi se nadoknadio nastali nedostatak hormona. Kako bi se uklonilo preostalo tkivo štitnjače, radioaktivni jod se može primijeniti oralno. Pojedinci kojima se daje radioaktivni jod mogu imati niz nuspojava koje mogu uključivati oštećenje okusa ili mirisa, mučninu i suha usta. Nakon što se jod izbaci mokrenjem, nuspojave se općenito povlače.
Kemoterapije i terapije zračenjem također se mogu koristiti za iskorjenjivanje svih preostalih kancerogenih stanica. Oni koji primaju kemoterapiju, oralno ili intravenozno, mogu imati nuspojave koje uključuju mučninu, gubitak apetita i umor. Terapija zračenjem koristi visoko koncentrirane doze energije usmjerene izravno na zahvaćeno područje za uklanjanje kancerogenih stanica. Nuspojave povezane s terapijom zračenjem mogu uključivati crvenilo i iritaciju na mjestu primjene te umor.