Hipoteza o trajnom dohotku je ekonomska teorija koja se odnosi na to kako će potrošači strukturirati svoje potrošačke navike. Osnova ideje je da će potrošači odlučiti organizirati svoju potrošnju na sve vrste roba i usluga na temelju svojih očekivanja za generiranje određenog prosječnog dohotka na duži rok. U percepciji pojedinog potrošača, ta projekcija očekivanog dohotka postaje fiksna ili trajna kao dio načina na koji oni percipiraju svoju potrošačku moć, a također i njihovu sposobnost da dio svoje zarade odlože za štednju i druge vrste ulaganja.
Prvi put koju je 1957. godine predložio Milton Freidman, ekonomist koji je također bio i dobitnik Nobelove nagrade, jedno od obilježja hipoteze o trajnom dohotku je da predviđanje promjena u stavovima potrošača prema potrošnji i štednji može biti teško, budući da će svaki potrošač odgovoriti na isti skup ekonomskih okolnosti na različite načine. Iako određena situacija može potaknuti jednog potrošača da smanji potrošnju i preusmjeri više prihoda na štednju, isti skup okolnosti može motivirati drugog potrošača da izvrši više kupnji u iščekivanju da si kasnije neće moći priuštiti tu robu.
Ovaj fokus na individualnost u hipotezi o trajnom dohotku relevantan je kada je u pitanju usvajanje ekonomskih politika koje mogu pomoći u kontroli tijeka nacionalnog ili čak lokalnog gospodarstva. Pod pretpostavkom da politike koje je uspostavila vlada pomažu u preokretu nepovoljnih gospodarskih trendova i općenito povećanju priljeva dohotka, dio potrošača nastavit će štedjeti kao da kriza nije prošla, vjerojatno zbog straha od ponavljanja razdoblje recesije koje se događa u bliskoj budućnosti. Drugi će na povećanje prihoda unutar gospodarstva odgovoriti skromnim povećanjem potrošnje, a treći će nastaviti s potrošnjom na razinama sličnim prosperitetnijim razdobljima u prošlosti.
Nastavljaju se rasprave o održivosti hipoteze o trajnom dohotku. Zagovornici smatraju da je koncept utemeljen na podacima koji pokazuju prirodu načina na koji potrošači prilagođavaju navike potrošnje na temelju njihove percepcije svoje moći zarade. Krititelji hipoteze o trajnom dohotku skloni su primijetiti da su percepcije o ekonomskim čimbenicima, uključujući potrošnju i štednju, vrlo različite nego u prošlim desetljećima, te da bi ovaj pristup mogao biti manje relevantan za način na koji potrošači vide svoj potencijal prihoda u današnjoj ekonomskoj klimi.