Historiografija je studija o tome kako se sama povijest piše ili prenosi kroz stoljeća. Uzima se u obzir različita sredstva kojima se formira povijesni izvor, kao što su vjerodostojnost korištenih izvora, motivi autora koji sastavlja povijest i njezina autentičnost. Historiografiju možemo smatrati oblikom metapovijesti.
Riječ povijest potječe od starogrčkog “historia”, što znači “ispitivanje, znanje stečeno istraživanjem”. Postojanje povijesnih izvora daje vrijedne podatke o prošlosti. Historiografi su skloni razlikovati ove izvore u smislu pisane i usmene povijesti. Usmena povijest je dinamičnija jer se prenosi usmenom predajom, dok je pisana povijest fiksirana i naglašava bilježenje činjenica.
Historiografija pokušava smjestiti te različite izvore u specifičan kontekst. To znači da historiograf ne prihvaća samo sadržaj izvora po nominalnoj vrijednosti, već prati izvor tražeći različite motive u njegovu oblikovanju. Povijesni izvor može se razumjeti kako je zamišljen iz određene perspektive i s preciznim ciljem vezanim uz samu njegovu proizvodnju. Povijesni događaji mogu se smatrati pristranima prema pojedinostima njihova bilježenja i prezentacije. Povjesničar se ponaša kao povijesni detektiv, nastojeći razotkriti logiku proizvodnje povijesti.
Jedno od pitanja koje historiograf mora postaviti jest kako neke činjenice ostaju uključene ili isključene iz povijesti. Uključivanja ili izuzimanja mogu se pronaći usporedbom različitih računa o jednom događaju. U suprotnosti s tim izvorima, može se razumjeti ne samo događaj iz manje pristrane perspektive, već identificirati preciznu perspektivu skladatelja izvora.
Prema tom perspektivizmu, historiografija ocrtava utjecaj kulturnih ili ideoloških tropa unutar bilo kojeg izvora. Historiografi tako mogu klasificirati povijest prema kategorijama kao što su kršćanska historiografija ili starogrčka historiografija. To historiografu omogućuje da traži trendove u povijesnom pisanju unutar određenog okvira koji osvjetljava određeni način pisanja povijesti. Na primjer, kršćanska povijest nastoji sugerirati da postoji neki veliki plan povijesnih događaja u svom naglasku na postojanje Boga, dok marksistička povijest sugerira prisvajanje povijesti kao povijesti klasne borbe. Historiografija stoga povijest ne shvaća kao objektivno bilježenje događaja, nego kao medij koji rasvjetljava način života proizvođača povijesnog izvora.