Hocket je pojam koji se koristi u glazbi za opisivanje ritmičke linearne tehnike koja koristi dva glasa ili svirača koji se izmjenjuju. Dva glasa ili svirača ne pjevaju ili sviraju u isto vrijeme, već izravno iza drugog, ostavljajući malu ili nikakvu stanku između njih dvoje. Također se može koristiti s više od dva glasa ili igrača. Čini se da se glasovi ne prekidaju jedan drugoga, već da se čuju odmah nakon što drugi završi, stvarajući kratke rafale ritmične glazbe naprijed-nazad. Tehnika hoketa ponekad se koristi s jednim glasom, gdje jedan pjevač pjeva sam, ali s kratkim frazama ili notama pjevanim s kratkim odmorima, za razliku od tradicionalnih melodijskih fraza.
Hocketing se prvi put pojavio u 13. stoljeću i usko je povezan s glazbom katedrale Notre Dame. Najčešća kombinacija u hoketu je uzorak dugih nota u kombinaciji s kratkim notama. Metoda hoketa bila bi isprepletena između konvencionalnih ritmičkih nota, stvarajući dugačko glazbeno djelo. Veće skladbe obično su bile sastavljene sa šest različitih unaprijed postavljenih ritmičkih uzoraka. Hoketiranje se općenito nalazilo u motetima, kondukterima i organima.
Sredinom trinaestog stoljeća moteti i drugi kratki komadi nazivani su hoketima. Ove pjesme imaju hoketiranje kroz cijeli komad. Još jedna tehnika nastala je u to vrijeme, a nazvana je “modal trunsmution”. Ova tehnika je bila povezana s jednim ritmom, koji se također naziva modus, koji je bez napora prelazio u drugi način.
Hoketiranje je postalo vrlo uobičajeno početkom 14. stoljeća. Hoketi su bili brzi i laki za komponiranje, tako da je postao popularna tehnika za pisce glazbe. Konzervativne crkve izbjegavale su glazbu koja je koristila tehniku hoketa zbog njezine upotrebe u mainstream glazbi.
Neka francuska glazba predstavila je metodu hoketa, posebno šansove, kanone i šansone. Primjeri hocketinga također se mogu naći u talijanskim cacciama i madrigalima. Iako se ponekad intenzivno koristio u pjesmama, hoketiranje je također ponekad korišteno u sporednoj ulozi u glazbenoj kompoziciji kako bi se oponašalo mucanje, plač ili zvukovi životinja. Hoketiranje je palo u nemilost krajem 14. stoljeća, zamijenjeno glatkijom, melodičnijom glazbom.
Hoketiranje se može naći u kasnijim stoljećima, u nekoj klasičnoj glazbi. Neke vrste afričke glazbe koriste tehniku hoketa s bubnjevima, ksilofonima i drugim glazbenim instrumentima. Nekoliko drugih kultura koristilo je ovu tehniku, a nalazi se u nekim pjesmama iz švicarskih Alpa i u plesnoj glazbi iz Nove Gvineje.