Hodanje po brdu je praksa hodanja po brdima ili malim planinama, obično u svrhu uživanja, istraživanja i vježbanja. Općenito, hodanje po brdu je manje fizički izazovno od penjanja po stijenama ili pješačenja, a možda ga je najbolje usporediti s intenzivnim planinarenjem. To je popularna aktivnost u Europi, posebno na neravnim terenima Ujedinjenog Kraljevstva i Irske, gdje mnogi turista putuju u svrhu šetnje brdima. Za razliku od naprednijih oblika planinarenja, hodanje po brdu zahtijeva minimalnu posebnu opremu, iako bi se šetači trebali naoružati s nekoliko bitnih namirnica u slučaju nužde usred hoda.
Obično se hodanje po brdu smatra drugačijim od penjanja po stijenama, koje obično uključuje montažu na posebno grubi ili strmi teren uz korištenje alata za penjanje, i scrambling, što se obično odnosi na prelazak ponešto grubog terena koristeći i noge i ruke. Hodanje po brdu općenito je manje naporno od bilo koje od ovih aktivnosti, pa se stoga može usporediti s planinarenjem. Kako planinarenje ne uključuje nužno planine ili brda, ta dva pojma nisu baš zamjenjiva.
Planinske regije Irske i Ujedinjenog Kraljevstva popularna su odredišta za odmor za planinare iz kontinentalne Europe i šire. Omiljena mjesta za šetnju po brdima u Irskoj su Connemara i Burren, oba u zapadnom dijelu zemlje. Šetači na brdima u Engleskoj često se odlučuju istražiti Lake District, koji se nalazi na sjeverozapadu zemlje, dok mnogi šetači u Škotskoj preferiraju središnje gorje Glencoe. Detaljni vodiči za hodanje po brdima često su dostupni od lokalnih ili nacionalnih turističkih zajednica tih zemalja.
Neki oblici planinarenja, posebice penjanje po stijenama, zahtijevaju specijaliziranu i često skupu opremu kao što su užad, pojasevi, karibineri i kacige. Za razliku od penjača, brdski šetači obično mogu otići u brda uz prilično malo ulaganja. Jedan od rijetkih dijelova opreme koji je uistinu potreban za hodanje po brdu je par udobnih, čvrstih cipela ili čizama. Neki planinari također odlučuju nositi lagane, uvlačive stupove, koji se mogu koristiti za navigaciju po neravnim mjestima, a zatim ih lako staviti u ruksak.
Iako je potreba za posebnom opremom za penjanje minimalna, planinar bi uvijek trebao voditi računa da se pripremi za hitne slučajeve. Trebao bi nositi ruksak koji sadrži pribor za prvu pomoć, vodu, kremu za sunčanje, laganu jaknu otpornu na vremenske uvjete, baterijsku svjetiljku i nešto hrane. Osim toga, trebao bi nabaviti kartu terena, koju bi trebao proučiti prije polaska i ponijeti sa sobom u šetnju. Trebao bi provjeriti vremensku prognozu na dan svoje šetnje i izbjegavati hodanje po jakoj kiši, vjetru ili snijegu. Konačno, budući da mobilni telefoni često gube uslugu u planinskim područjima, čineći ih beskorisnima, šetač bi trebao nekoga obavijestiti o svom namjeravanom putu i predviđenom vremenu povratka prije nego što počne hodati.