Holografski televizor je vrsta televizora na kojem slika izlazi kao hologram. Ovo je slično trodimenzionalnoj (3D) televiziji po tome što slika iskače pred gledateljem, ali postoji razlika u gledištu. S 3D setovima, slika se može gledati samo izravno, dok bi holografska televizija omogućila gledateljima da se kreću po cijeloj slici i vide sve kutove filma ili emisije. To se radi s opsežnim memorijskim sustavom koji je stalno u stanju proizvoditi i brisati slike kako bi se stvorila učinkovita hologramska slika. Od srpnja 2011. holografski televizori nisu komercijalno dostupni jer se tehnologija još uvijek razvija.
Holografski televizori su oni koji projiciraju holograme umjesto slika ravne površine. To čini holografske setove sličnima 3D televizorima, jer su oba dizajnirana tako da slika iskoči gledatelju. Glavna razlika je u tome što 3D televizija može prikazati samo jedan kut, bez obzira na to gdje gledatelj sjedi. Holografski TV ima za cilj stvoriti sustav koji omogućuje gledatelju, ako se pomakne, da vidi novo područje iste emisije ili filma, kao da se zapravo događa u prostoriji.
Jedan od glavnih izazova stvaranja holografske televizije je taj što je to potrošački uređaj, pa programeri pokušavaju sustav učiniti jeftinim i pristupačnim. To znači da programeri koriste komercijalno dostupan hardver umjesto snažnog industrijskog hardvera za proizvodnju holografskog efekta. U isto vrijeme, kada se tehnologija stvori, odmah će biti spremna za potrošačko tržište.
Većina holograma napravljena je da bude stacionarna, što dobro funkcionira za slike, ali ne i za televizijske aplikacije. Da bi se napravio holografski televizor, hologram se mora moći mijenjati mnogo puta u sekundi, baš kao što to čine slike prikazane na televizoru. Sustav također mora moći izbrisati memoriju tih slika; inače bi se sustav preopteretio zbog previše memorije.
Način na koji svjetlost stupa u interakciju s očima gledatelja je još jedan aspekt izrade holografske televizije. S 3D sustavima svjetlo je napravljeno tako da djeluje na različit način sa svakim okom, stvarajući dvije slike koje simuliraju dubinu. U stvarnosti, oči reagiraju na svjetlost na mnogo načina, a holografski sustav mora biti u stanju procijeniti kako oko reagira na svaki objekt kako bi stvorio realističan hologram.