Teorija humanističke psihologije razvila se 1950-ih, djelomično kao odgovor na obilje vojnih sukoba koji su karakterizirali prvu polovicu 20. stoljeća. Njegova dva glavna zagovornika, Carl Rogers i Abraham Maslow, objavili su prve istraživačke radove o ovom pristupu tijekom 1950-ih i 1960-ih. Temeljno uvjerenje ovog pristupa je da su ljudi sami po sebi dobri i da je vjera u čovječanstvo i poštovanje prema njemu važno za mentalno zdravlje.
Uz ovo temeljno uvjerenje nalazi se nekoliko drugih važnih načela ove perspektive. Prvi je da je sadašnjost važnija i značajnija od prošlosti ili budućnosti. Stoga je korisnije istraživati što se može učiniti ovdje i sada, nego donositi odluke na temelju onoga što se može dogoditi u budućnosti ili se neprestano zadržavati na prošlim iskustvima.
Druga je ideja da svaki pojedinac mora preuzeti osobnu odgovornost za svoje postupke ili nedostatke. U humanističkom pristupu, taj je osjećaj osobne odgovornosti ključan za dobro mentalno zdravlje. Treće uvjerenje je ideja da je svatko inherentno vrijedan osnovnog ljudskog poštovanja i dostojanstva, bez obzira na čimbenike kao što su rasa, etnička pripadnost, izgled, bogatstvo ili postupci.
Cilj pristupa humanističke psihologije je da se slijedeći ove osnovne ideje može postići sreća osobnim rastom. I samorazumijevanje i samousavršavanje neophodni su za sreću. Osim toga, razumijevanje da svaki pojedinac ima i osobnu i društvenu odgovornost potiče ne samo osobni rast, već i uključenost u zajednicu i društvo.
Abraham Maslow, rani zagovornik teorije, vjerovao je da su te ideje u izravnoj suprotnosti s Freudovom teorijom psihoanalize. Jedno od najvažnijih uvjerenja Freudovih teorija je da su ljudski nagoni i želje podsvjesni i skriveni, dok su prema Maslowu ljudi svjesno svjesni motiva koji pokreću njihovo ponašanje. U suštini, vjerovao je Maslow, psihoanaliza prihvaća da je većina aspekata života izvan individualne kontrole, dok se humanistički pristup temeljio na slobodnoj volji.
Humanistički pristup ima neke jake točke koje ga čine posebno korisnom teorijom u suvremenom svijetu. Ovaj pristup naglašava ideju da svatko može pridonijeti poboljšanju vlastitog mentalnog i fizičkog zdravlja, na način koji mu je najkorisniji. Osim toga, ove teorije uzimaju u obzir čimbenike okoliša u oblikovanju osobnih iskustava. Koncept da svi ljudi imaju ista prava na poštovanje i dostojanstvo također je koristan jer potiče rasnu i etničku toleranciju, kao i jača vjeru pojedinca u vlastitu vrijednost.
Kritičari ističu da humanistička perspektiva ima malo standardiziranih pristupa liječenju. Taj je učinak uvelike rezultat važnosti koju igra slobodna volja, što osmišljavanje standardiziranih tretmana čini iznimno kompliciranim. Drugi je problem što humanistička teorija nije prikladan tretman za osobe s organskim mentalnim bolestima, kao što su shizofrenija ili bipolarni poremećaj, što sprječava da se smatra sveobuhvatnom školom mišljenja.
Unatoč tim kritikama, elementi humanističke psihologije ugrađeni su u mnoge stilove terapije. Pristup, s naglaskom na osobnoj odgovornosti, društvenoj odgovornosti i društvenoj toleranciji, čini ga korisnom osnovom za pozitivne osobne i društvene promjene. Stoga, iako ova psihološka teorija može biti neadekvatna u nekim aspektima, ona pruža neke jednostavne i praktične alate za samoispitivanje.