Humanizam je ogroman pojam koji obuhvaća različite pokrete u umjetnosti, filozofske stavove i široku primjenu na discipline poput psihologije i obrazovanja. Pojam možete svesti na filozofiju koja u suštini potvrđuje vrijednost pojedinca, čovjeka. Svaki čovjek je obdaren sposobnošću razmišljanja (racionalnost) i donošenja racionalnih odluka, poput razlikovanja lošeg od dobrog, tako da svaka osoba može postati moralnije ja. “Moral” se u ovom smislu ne koristi za preferiranje jednog skupa vjerskih uvjerenja, već se odnosi na univerzalniji koncept morala koji dopušta uvjerenje da svi ljudi imaju intrinzičnu vrijednost.
Vidite ideje humanizma kako su ih izrazili grčki filozofi. Osobito Platonov Sokrat zagovara razvoj čovjeka do boljeg ja, i to kroz sokratsku metodu, intenzivno ispitujući ljude kako bi im pomogao da shvate kako misle i promicao veću sposobnost mudrosti i racionalnosti. Te je filozofije pokupio Aristotel, a zajedno s tim, ponovno otkrivanje ovih grčkih djela u 14. stoljeću n.e. definira humanistički pokret koji često nazivamo renesansom.
Važno je napomenuti da čak i pod ovim konceptom vlastite vrijednosti, nije svaki čovjek dobio poštenu ponudu. Iako je srednji vijek završavao, a sve više ljudi učilo je čitati, učiti racionalizirati i steći vlastite ideje o sebi, vjeri i slično, bilo je mnogo onih koji su ignorirani i mnogi nepismeni: kmetovi i mnogi od obrtnici. Slično u grčkim učenjima, Platon i Aristotel često propuštaju zlostavljanje običnog čovjeka, robova ili slugu, i razgovaraju s određenom klasom ljudi – većinom, onima koji su imali pristup obrazovanju.
Iako humanistički pokret renesanse nije mogao izliječiti sve bolesti društva, zasigurno je počeo izazivati raspravu o tome kako se društvo odnosilo prema svojim ljudima. Velike organizacije koje su kontrolirale tijek obrazovanja, posebice Crkva, počele su biti sve više kritizirane. Od humanističkog pokreta dobivamo porast interesa za individualno tumačenje Boga i odbacivanje korupcije u crkvi koja nije služila pojedincu.
Ono što se najčešće odbija je vjerovanje bez razloga. Umjesto da se okrenu misticizmu i vjeri, ljudi su se okrenuli vlastitoj sposobnosti rasuđivanja. To bi moglo dovesti do pojedinca koji zaključi da Bog postoji ili koji ga potpuno odbacuje. Kršćanski humanisti su posebnu pozornost posvetili Kristu, jer je izražavao mnoge zajedničke misli s humanistom. Krist posebno ističe važnost pojedinca na mnogim ključnim mjestima u novozavjetnim knjigama.
Humanizam u obrazovanju može se odnositi na specifična “humanistička” učenja osmišljena za treniranje racionalnog uma, ili može biti filozofija, što je aktualnije, koja proglašava pravo svima na učenje i do određene mjere usmjerava vlastito učenje, kao npr. Montessori škole. Tradicionalno humanističko obrazovanje treniralo je um proučavanjem raznih disciplina: jezika, književnosti i umjetnosti, matematike, povijesti i geografije.
U psihologiji su 1950-ih usvojena neka načela humanizma, koja se i danas još uvijek odražavaju u mnogim modernim “savjetničkim okruženjima”. Cilj terapije bio je stvoriti snažno ja, koje se ponekad naziva “samoaktualizirano”. Humanizam je odbacio ideje biheviorizma radije nego terapiju razgovorom. Danas mnogi terapeuti koriste kombinaciju humanističkog pristupa, a također i neke bihevioralne terapije zvane kognitivno bihevioralno, koja integrira proces zaključivanja s evaluacijom ponašanja.
Sve u svemu, mnogi ljudi mogu smatrati izraz humanizam velikim i nezgrapnim zbog njegovih brojnih definicija i ogromnog broja praktičnih primjena. Ona nastavlja utjecati na naš proces razmišljanja i pogled na svijet danas u puno nevidljivih strujanja. Zanimljivo je vratiti se grčkim klasičnim filozofima kako bi vidjeli kako je humanizam utjecao na povijest, na različite se načine primjenjivao u nizu disciplina i kako je ušao u mnoge moderne sustave društva.