ICSI je akronim za “intra citoplazmatsku injekciju spermija”, što je medicinska tehnika koja uključuje izravno ubrizgavanje jednog spermija u žensko jajašce ili oocitu. Ovaj postupak je primjer in vitro oplodnje (IVF), što je proces koji uključuje oplodnju izvan maternice. Izraz “in vitro” je latinski za “unutar stakla”, što opisuje staklene laboratorijske instrumente koji se koriste, kao što su epruveta i Petrijeva zdjela. U slučaju ICSI-ja koristi se mjerna staklena cijev koja se zove pipeta.
Cijeli postupak se provodi pod mikroskopom. Pipeta drži i stabilizira oocit s jednog kraja. U međuvremenu, druga pipeta – specijalizirani oblik instrumenta nalik na štrcaljku od tankog i šupljeg stakla – koristi se za rezanje repa jednog spermija kako bi se spriječilo njegovo kretanje, a zatim ga prikupiti. Igla pipete se ubacuje sa svog drugog kraja kako bi se imobilizirani spermij pustio u citoplazmu jajne stanice, što je tekućina koja sadrži sav sadržaj stanice osim jezgre.
Nakon što se igla izvadi, jaje se stavlja u staničnu kulturu. Stručnjak za plodnost koji provodi ovaj postupak obično čeka oko 24 sata kako bi provjerio uspjeh ili nedostatak oplodnje. Ako je oplodnja uspješna, nastali embrij se zatim prenosi u maternicu, odnosno maternicu. Medicinski stručnjak obično prati ICSI provjerom implantacije i trudnoće putem krvnih pretraga ili ultrazvučne tehnologije.
Uspjeh i neuspjeh ICSI ovisi o određenim čimbenicima. Stručnjaci za plodnost mogu provjeriti oštećenje DNK korištenjem tehnike koja se naziva ispitivanje elektroforeze u jednom staničnom gelu ili ispitivanje kometa. Također, što je pacijentica starija ili što je kvaliteta sjemena muškarca niža, ISCI je manje uspješan.
Talijanski liječnik Gianpiero D. Palermo zaslužan je za razvoj ICSI-a 1991. godine. Zahvat je osmislio na odjelu Centra za reproduktivnu medicinu u belgijskom Vrije Universiteit Brusselsu. Od tada se ICSI koristi u slučajevima kada pacijent ima problema s neplodnošću. Postupak se također koristio kada spermij teško ulazi u oocit.
ICSI, unatoč svojoj prezentaciji i popularnosti kao oblik liječenja neplodnosti, također ima svoje kritičare. Zajedničko izvješće liječničkog odbora iz 2006. pohvalilo je cjelokupnu svrhu ICSI-ja, ali je napomenulo da može povećati mogućnost genetskih abnormalnosti kod djece rođene kao rezultat ovog procesa. Dvije godine kasnije, Rimokatolička crkva je osudila ICSI jer uključuje akreditaciju rađanja djeteta tehnološkim, a ne prirodnim silama.