Indijski zakon o dokazima iz 1872. je dio indijskog zakonodavstva koji je razvijen sa svrhom pojednostavljenja zakona o dokazima diljem Britanskog Indijskog Carstva, koje je obuhvaćalo i suvremenu Indiju i Pakistan. Prije ove zbirke statuta, koju je prvi sastavio Sir James Fitzjames Stephen, različita područja Indije su imala svoja vlastita pravila o dokazima koja su regulirala sporove. U većini slučajeva ova su se pravila primjenjivala na svakog pojedinca različito na temelju klase i vjerskih uvjerenja pojedinca koji je procesuiran. Indijski zakon o dokazima eliminirao je te razlike.
Svrha indijskog Zakona o dokazima bila je reformirati pravila o dokazima koja su se odnosila na indijske građane, koji su u to vrijeme bili pod vlašću Britanskog Carstva. Pravila o dokazima su postupci koji reguliraju parnicu i kazneni progon unutar određenog suda. Općenito, cilj ovih pravila je osigurati pravičan postupak za optuženog da se brani od svih optužbi koje su podignute. Prije indijskog Zakona o dokazima, različita su se pravila primjenjivala na ljude iz viših klasa i bolje cijenjenih vjerskih skupina od onih na koje je indijsko društvo gledalo manje blagonaklono. Taj je disparitet rezultirao nepravednošću prema onima iz niže klase.
Indijski zakon o dokazima prvi je put zamišljen 1850-ih kada je sir Henry Summer Maine pozvan da pripremi zakon koji će regulirati proces na indijskim sudovima. Nažalost, utvrđeno je da je nacrt koji je pripremio neprikladan za primjenu u Indiji pa je projekt odložen nekoliko godina nakon toga. Konačno, 1871. godine britanski je parlament zatražio usluge Sir Jamesa Fitzjamesa Stephena za izradu novog zakona. 1. rujna 1872. zakon je stavljen na snagu i postao je mjerodavno pravo za sve parnice i kazneni progon na indijskim sudovima.
Indijski zakon o dokazima regulira dokaze dopuštene u građanskim i kaznenim predmetima. Definira sve od praga utvrđivanja relevantnosti – što je tendencija jedinstvenog dokaza da dokaže ili opovrgne činjenicu koja se odnosi na predmet – do tereta dokazivanja – što je razina sigurnosti koja se mora postići naći presudu. Osim toga, posebna pravila o prihvatljivosti svjedočanstava i dokumentiranih dokaza – tj. iskaza svjedoka i pisanih dokaza – navedena su unutar Indijskog Zakona o dokazima. Ti su se propisi trebali primjenjivati na cijelo Britansko Indijsko Carstvo. Iako je Indija stekla neovisnost od Britanskog Carstva 1947., Zakon ostaje na snazi tamo, iako je Pakistan opozvao Zakon 1984. godine.