Što je individuacija?

Individuacija je razvoj osobe koji postupno vodi veće znanje i osjećaj cjelokupnog bića. Riječ je o konceptu koji je proslavio pokojni Carl Gustav Jung, koji je zaslužan za stvaranje sasvim drugačije psihološke metode promatranja psihe od Sigmunda Freuda. Jung je imao sasvim drugačiji pogled na to kako su ljudi napredovali kroz život i kako bi mogli doći do boljeg zadovoljstva sobom kroz unutarnje ispitivanje psihe. U središtu toga bio je ovaj proces individuacije, gdje su ljudi iznijeli skrivene aspekte sebe i integrirali te aspekte u osobnost.

Ideja individuacije je složena i često se najbolje vidi u vezi s jungovskom interpretacijom književnosti. Dok se junak kreće kroz putovanje, susreće specifične arhetipove od kojih mora učiti i integrirati ih. Za razliku od djela mita i fikcije, međutim, individualnost u osobi rijetko je tako linearna. Ljudi se mogu iznova i iznova boriti s istim problemima sve dok to ne “shvate” ili dok ne prepoznaju i iskoriste sebe u potpunosti.

Postoji nekoliko koncepata koji pomažu razjasniti individuaciju. Prvi od njih je osobno nesvjesno, ili svi oni neintegrirani aspekti osobe do kojih je teško doći i možda im nije lako pristupiti. Unutar tog nesvjesnog leže arhetipske figure, poput sjene ili najpotisnutijih aspekata sebe, te anima/animus ili muško/ženske strane osobe, ovisno o tome što je suprotno stvarnom spolu.

Ljudi također imaju personu, prema Jungu, a to je vanjsko lice koje nose prema svijetu i/ili njihovo društveno lice. Vanjski centar sebstva je ego, ali u neindividuiranoj osobi ego se možda ne razlikuje mnogo od persone, i vlada nepoznatom zemljom (sjena, anima, itd.) ili njome vlada.

S terapijskog stajališta, terapeut bi pomogao analizandu ili pacijentu da počne razumjeti personu, a zatim da kopa dublje kako bi počeo susretati sjenu i animu ili animus. To bi mogao biti opsežan posao, a moglo bi biti potrebno mnogo godina da se nesvjesno razgoli, i mnogo više da se zapravo iskoristi pronađena nesvjesna materija. Individuacija nije samo otkrivanje onoga što je skriveno, već to inkorporiranje u osobnost. Postoji mnogo načina da se postigne ovakva vrsta posla, a oni mogu uključivati ​​razgovor, hipnozu, rad iz snova, umjetničku ili glazbenu terapiju, izraze na pijesku i druge stvari.

U fikcionalnom djelu, junaci ili heroine često postižu individualizaciju unutar duljine teksta. Za nefikcionalnog pojedinca, ovo djelo može biti zastrašujuće, uzbudljivo i naizmjenično sporo i brzo. Ljudi se suočavaju i procesuiraju neke od svojih najgorih strahova, kao i one stvari o sebi koje najmanje žele da im osoba pokaže. Kako se rad nastavlja, a može potrajati i cijeli život, gdje se čak ni tada potpuna individuacija možda nikada neće postići, ljudi se mogu potpunije naći u dodiru s autentičnim i cjelovitim ja. U jungovskoj teoriji pravo ja može biti najskrivenija stvar od svega, otkrivena tek kada se uzmu u obzir i integriraju rad sjene i anima ili animus.