Industrijalizacija zamjene uvoza, ili ISI, je program gospodarskog razvoja u kojem je oslanjanje na uvoz u određenu naciju podređeno razvoju lokalne industrije unutar te zemlje. Ovu teoriju u praksi su primijenile zemlje u razvoju tijekom 20. stoljeća kao odgovor na ekonomsku inferiornost u odnosu na nacije sa značajnom industrijskom proizvodnjom. Proizvodnjom proizvedenih proizvoda lokalno za lokalnu potrošnju, industrijalizacija supstitucije uvoza ima za cilj osigurati prilike za zapošljavanje svojim građanima, smanjiti oslanjanje na strane zemlje u korist ili samopouzdanje i potaknuti inovacije. Metode koje se koriste za poticanje ove promjene fokusa uključuju zaštitne carine i uvozne kvote.
Tijekom 20. stoljeća postojala je dihotomija između industrijaliziranih nacija koje su proizvodile velike količine proizvedene robe i onih zemalja u razvoju bogatih prirodnim resursima poput minerala ili poljoprivrednih proizvoda. Te zemlje u razvoju patile su nakon Drugog svjetskog rata jer su industrijalizirane zemlje provodile više vremena u izradi ratnih potrepština nego robe za izvoz. Osim toga, naglo su pale cijene prirodnih proizvoda koji su bili specijaliteti tih zemalja u razvoju.
Zbog te zagonetke, koncept industrijalizacije zamjene uvoza pokušale su nacije koje se bore. Jačanjem industrijske infrastrukture ove zemlje više ne bi bile podložne okolnostima i hirovima zemalja iz kojih su uvozile. Također su mogli razvijati vlastito gospodarstvo u tom procesu proizvodnjom supstituta za one uvoze na koje su se obično oslanjali.
Kako bi ostvarile ciljeve industrijalizacije uvozne zamjene, zemlje su morale primijeniti praksu koja bi ograničila broj uvoza, ali i destimulirala izvoz proizvoda domaće proizvodnje. Uvozne takse uvedene su kako bi lokalni proizvodi bili jeftiniji od onih koji su se dovozili iz drugih zemalja. Također su bile postavljene kvote na uvoz u nastojanju da se potakne lokalna proizvodnja, čime se sprječava uvoz više od ograničenog broja određenog proizvoda. Vlade zemalja u razvoju također su donijele ISI reguliranjem vanjske trgovine, što je pomoglo poboljšanju vrijednosti valute.
Mnoge veće zemlje u razvoju, poput Brazila i Indije, imale su uspjeh u implementaciji praksi industrijalizacije zamjene uvoza, stekavši ekonomsku neovisnost za koju je sustav bio dizajniran. U nekim slučajevima također je bilo negativnih posljedica ISI-ja. Kako je tehnologija za proizvodnju poboljšane industrije često dolazila od industrijaliziranih zemalja koje su imale patente za tu tehnologiju, skupa plaćanja autorskih naknada često su usporavala namjeravani gospodarski poticaj. Navodno povećanje zaposlenosti u zemljama koje koriste ISI često se nije ostvarilo, a u tim je zemljama došlo do sve veće urbanizacije kako su se radnici selili u gradove gdje su se nalazila nova radna mjesta, ostavljajući ruralna područja da pate od usporedbe.