Inflacijski swap je financijski proizvod koji prenosi inflacijski rizik između strana. Ove zamjene dio su šire klase derivativnih proizvoda inflacije, što uključuje svaki proizvod čija se vrijednost temelji na stopi inflacije. Inflacijski swap je linearni inflacijski derivat, što znači da, bez obzira na razinu inflacije, promjena stope inflacije odgovara određenoj promjeni vrijednosti zamjene. Ulagači koriste te proizvode za kupnju i prodaju inflacijskog rizika kako bi špekulirali ili se zaštitili od promjena u stopi inflacije. Neki subjekti pišu inflacijske swapove za financiranje drugih ulaganja koja imaju slične rizike povezane s njima.
Rizik inflacije je rizik povezan s fluktuacijama stope inflacije. Investitori su zabrinuti zbog povećane inflacije jer ona smanjuje stvarne prinose. Na primjer, ako investitor kupi obveznicu, očekuje da će dobiti nominalnu vrijednost obveznice kada dospije. Ako, na primjer, plati 900 američkih dolara (USD) za obveznicu koja dospijeva u jednoj godini i ima nominalnu vrijednost od 1,000 dolara, očekuje povrat od oko 11 posto. Međutim, ako je inflacija 2 posto, nominalna vrijednost obveznice je samo 1,000/1.02 = 980.39 dolara u dolarima iz prethodne godine, tako da je njegov stvarni povrat samo oko 9 posto.
Ulagač bi mogao stvoriti maksimalnu stopu inflacije sudjelovanjem u inflacijskoj zamjeni. On bi pristao platiti fiksnu stopu na neki iznos glavnice, a u zamjenu bi mu druga strana platila stopu inflacije na istu glavnicu. Stopa inflacije koja određuje što se plaća u ovim swapovima općenito se temelji na indeksu potrošačkih cijena ili CPI, koji prati promjenu cijene košarice roba tijekom vremena. Način na koji se utvrđuje plaćanje inflacije ovisi o vrsti inflacijskog swapa.
Mnogi inflatorni swapovi imaju nulti kupon, što znači da se novčani iznosi razmjenjuju tek na kraju trajanja zamjene. To su obično dvogodišnji ili petogodišnji swapovi, a stopa inflacije kumulativna je tijekom cijelog razdoblja. Neki swapovi imaju kupone, što znači da strane razmjenjuju plaćanja na kraju zadanih razdoblja, što može biti svaki mjesec ili do godinu dana. Plaćanje stope inflacije utvrđuje se prema godišnjoj, odnosno međugodišnjoj stopi inflacije.
Ulagači mogu odlučiti kupiti inflacijske zamjene ako se boje povećane inflacije i žele zadržati određenu stopu. Tada se suočavaju s rizikom smanjenja inflacije, što im pogoršava situaciju. Ponekad institucije poput vlada koje imaju proizvode čiji troškovi ovise o inflaciji pišu inflacijske zamjene. Oni znaju da će povrat na zamjene biti razmjeran troškovima projekata, tako da mogu financirati projekte korištenjem toka prihoda od zamjene.