Infracrveni spektrofotometar je uređaj koji se koristi u organskoj kemiji za prikupljanje informacija o strukturnim svojstvima organskih molekula i spojeva. U ovoj specifičnoj vrsti spektrofotometra, kemijski spojevi apsorbiraju infracrvenu svjetlost i analizira se kretanje kemijskih veza. Infracrveni spektrofotometri se mogu koristiti za identifikaciju nepoznatih kemikalija i za određivanje čistoće uzorka. Često se koriste u istraživačkim aplikacijama za sveučilišta i kemijske procesne industrije.
Infracrveni spektrofotometar, često poznat kao IR spektrofotometar, koristi infracrveno svjetlo da izazove kretanje u vezama organskih molekula. Infracrvena svjetlost pada između vidljive svjetlosti i mikrovalnog zračenja u spektru elektromagnetskog zračenja. Ova vrsta svjetlosti može se dalje podijeliti na bliski, srednji i udaljeni IR raspon, pri čemu je srednji IR raspon najkorisniji u infracrvenoj spektroskopiji. Svjetlost u ovoj regiji može imati valnu duljinu, ili λ, od 3×10-4 do 3×10-3 centimetra. Ovaj raspon se također može izraziti u terminima valnog broja, ili ν, koji je inverzan valnoj duljini.
Organske molekule mogu apsorbirati infracrveno svjetlo i, kao rezultat, mogu vibrirati na različite načine. Apsorpcija infracrvene svjetlosti događa se kad god se energija zračenja same svjetlosti podudara s energijom dane molekularne vibracije. Kretanje se može opisati simetričnim i asimetričnim rastezanjem molekularnih veza i savijanjem molekularnih veza.
Infracrveni spektrofotometar koji koristi prizmu ili rešetku za podjelu izvora infracrvenog zračenja na zasebne frekvencije poznat je kao disperzivni infracrveni spektrofotometar. Moderniji dizajn, Fourier transformacijski infracrveni spektrofotometar, preferirani je uređaj u istraživačkim i industrijskim okruženjima. Preciznost prijavljenih valnih brojeva konstantna je u cijelom području skeniranja uređaja zbog stalne moći razlučivanja.
Infracrveni spektrofotometar Fourierove transformacije sastoji se od pet osnovnih dijelova – izvora infracrvenog zračenja, interferometra, uzorka, detektora i računala. Izvor infracrvenog zračenja obično je svijetleći izvor crnog tijela, a količina emitirane energije kontrolira se otvorom blende. Interferometar je optički uređaj koji izvodi spektralno kodiranje na snopu infracrvenog zračenja. Zraka prolazi kroz uzorak, a zatim kroz detektor, koji dekodira signale interferograma s interferometra. Posljednji korak je računalo koje vrši Fourierovu transformaciju podataka i predstavlja ih u upotrebljivom sučelju.
Infracrveni spektrofotometar je jedinstven po tome što se može koristiti za identifikaciju funkcionalnih skupina u nepoznatom uzorku. Određene funkcionalne skupine imaju „otisak prsta“ ili jedinstveni apsorpcijski vrh koji se može identificirati iz izlaznog grafikona infracrvenog spektrofotometra. Knjižnice i baze podataka organskih kemijskih očitanja mogu se koristiti za identifikaciju nepoznatih organskih uzoraka.