Infuzija dopamina daje se pacijentu koji doživljava teški šok. Dopamin se mora infundirati u intravensku (IV) vrećicu i dati pacijentu kroz veliku venu. Razrijeđeni dopamin se tada može davati više ili manje kontinuirano, održavajući dosljednu razinu dopamina u krvotoku teško bolesnog pacijenta. Dopamin se nikada ne daje injekcijom, već se uvijek daje kao infuzija dopamina.
Ljudsko tijelo je obično u stanju proizvesti dovoljno dopamina za regulaciju svojih sustava. U određenim okolnostima, međutim, pacijent može imati niske razine ove kemikalije ili možda neće biti u stanju proizvesti dovoljno, što može dovesti do sužavanja krvnih žila. Sužene krvne žile mogu spriječiti nesmetani protok krvi kroz tijelo, što može, osobito u slučaju bolesnika koji je već u šoku, dovesti do smrti.
Pacijent može biti u šoku iz više različitih razloga, uključujući traumu, zatajenje organa ili srčani događaj. Svako od ovih stanja može se poboljšati nakon infuzije dopamina. Ako se problem brzo identificira i pacijentu se odmah da infuzija dopamina, šanse da pacijent preživi uvelike su povećane. Doza ubrizganog dopamina ovisi o razlogu zbog kojeg je pacijent u šoku, a medicinski stručnjak morat će odlučiti koliko će ga primijeniti.
Uobičajeno je da pacijent doživi širok raspon nuspojava nakon davanja infuzije dopamina. Ti učinci često uključuju hipertenziju, aritmiju, bol u prsima, mučninu i tjeskobu. Ove nuspojave mogu biti neugodne za pacijenta i pažljivo ih prati medicinsko osoblje.
Infuzija dopamina se daje samo u bolničkim uvjetima ili pod pomnim nadzorom, jer se njezina uporaba može pojaviti kao niz ozbiljnih komplikacija. Liječnik odlučuje primijeniti infuziju dopamina jer se smatra da je rizik od neprihvatanja liječenja veći od rizika od primanja. Na kraju liječenja često je potrebno odviknuti bolesnika od dopamina zbog rizika od hipotenzije kada se lijek prekine.