U smislu revizije, inherentni rizik je rizik da će neki dio računovodstvenog procesa tvrtke biti pogrešan ili netočan. Ovaj rizik je odvojen od kontrolnog rizika, na koji utječu sekundarne kontrole koje tvrtka postavlja u računovodstveni proces. Inherentni rizik može se pojaviti zbog ljudskih čimbenika poput potencijalnog lošeg ponašanja zaposlenika ili nenamjernih pogrešaka u računovodstvenim praksama. Takav rizik također se uzima u obzir priroda dotičnog poslovanja i vrste računa koji se mjere.
Revizori zaduženi za procjenu financijske prakse poduzeća zabrinuti su za mogućnost pogrešaka u računovodstvenim naporima. Ove greške očito mogu biti izrazito štetne za cjelokupni položaj tvrtke. Na tvrtku mogu financijski utjecati bilo kakve porezne kazne, a na nju mogu utjecati i nepovjerenje u lažne računovodstvene vrste kod kupaca i investitora. Iz tih razloga, revizori na početku procesa revizije vrše procjenu inherentnog rizika koji je povezan s financijskom praksom poduzeća.
Inherentni rizik je vrsta rizika koju je nemoguće izbjeći za bilo koje veliko poduzeće. Revizori obično daju konzervativne procjene takvog rizika jer je nemoguće precizno predvidjeti koliki postoji. Nasuprot tome, revizor može sigurno procijeniti rizik kontrole. U idealnom slučaju, tvrtka može smanjiti ukupni rizik na gotovo ništa uključivanjem internih kontrola u sve računovodstvene prakse. Bez ovih kontrola, rizik kontrole bio bi postavljen na 100 posto, iako nije realno misliti da bi sve financijske prakse bile pogrešne.
Određivanje inherentnog rizika često je subjektivan proces za revizore, jer često ovisi o pouzdanosti zaposlenika zaduženih za financije u tvrtki. Revizor mora donijeti procjenu može li se tim zaposlenicima vjerovati da će dostaviti ispravna financijska izvješća. Njihova pouzdanost može biti ugrožena vremenskim ograničenjima, pritiskom višeg menadžmenta za postizanje pozitivnih rezultata ili čak jednostavnom nesposobnošću.
Iznos inherentnog rizika uključenog u računovodstvo tvrtke također ovisi o tome kakva je to vrsta poslovanja i kako se mjeri njezino bogatstvo. Na primjer, ako tvrtka ima većinu svog bogatstva u gotovini, to bi bilo teško pogrešno predstaviti, a rizik bi bio relativno nizak. S druge strane, vjerojatnije je da će tvrtka čije bogatstvo ovisi o nepreciznim posjedima kao što su potraživanja ili procjene dionica vjerojatno lažno prikazati takvo bogatstvo.