Inhibitor proteina apoptoze, ili IAP, vrsta je proteina koji je u stanju zaustaviti apoptozu ili programiranu staničnu smrt. Programirana stanična smrt važan je proces u razvoju, imunološkoj obrani i zaštiti od raka, ali mora biti regulirana kako bi se spriječila nekontrolirana smrt stanica. Općenito, inhibitor apoptoze će djelovati tako što će inhibirati kaspaze, proteine koji su neophodni za pokretanje apoptoze. Oni također reguliraju neke transkripcijske čimbenike koji su važni za sintezu različitih proteina koji dovode do apoptoze. Vjeruje se da inhibitori apoptoze mogu biti povezani s nastankom tumora jer je jedna od karakteristika mnogih kancerogenih stanica nesposobnost da se podvrgnu apoptozi.
Kaspaze su primarni proteini uključeni u inicijaciju apoptoze, pa su, naravno, primarna meta gotovo svakog inhibitora apoptoze. Različite kaspaze djeluju na različite načine; inicijatorske kaspaze neophodne su za aktiviranje efektorskih kaspaza, koje djeluju na različite supstrate kako bi zapravo inhibirali apoptozu. Inhibitor apoptoze može interferirati u bilo kojoj fazi ovog procesa, čime se zaustavlja proces programirane stanične smrti. Iako postoji mnogo vrsta IAP-ova, njihove su strukture vrlo slične i funkcioniraju kroz vrlo slične mehanizme.
Postoje i regulatorni proteini koji postoje u svrhu regulacije inhibitora apoptoze. Drugi aktivator kaspaze izveden iz mitohondrija, ili SMAC, na primjer, veže se na inhibitor proteina apoptoze kako bi povećao aktivnost kaspaze, čime se potiče apoptoza. Složeni i preklapajući mehanizmi regulacije apoptoze su nužni jer neregulirana ili potpuno inhibirana apoptoza može biti vrlo štetna za zdravlje organizma. Važno je osigurati da se korisne, zdrave stanice ne unište nepotrebno i da se štetne ili nepotrebne stanice uklone prije nego što se njihov puni učinak osjeti. Zbog toga je također važno da sami regulatorni čimbenici budu podložni regulaciji, jer su oni primarne determinante apoptoze.
Moguće je da inhibitor apoptoze može imati ulogu u nastanku raka jer kancerogene stanice ne prolaze kroz apoptozu kao što bi inače trebale biti oštećene ili mutirane stanice. Velik dio dokaza za ovu teoriju dolazi od inhibitora proteina apoptoze nazvanog survivin, koji je vrlo rasprostranjen u gotovo svim ljudskim tumorima. Pokazalo se da inhibicija ovog inhibitora apoptoze dovodi do smanjenja veličine nekih tumora, budući da njegova odsutnost otvara put do apoptoze tako da kancerogene stanice mogu biti podvrgnute programiranoj staničnoj smrti.