U najširem smislu, integrativna psihoterapija je kada terapeuti koriste filozofije iz nekoliko terapijskih škola. Vrste kombinacija i krutost s kojom se te kombinacije koriste značajno se razlikuju. Terapeuti koji prakticiraju na ovaj način mogu razlikovati istinsku integraciju i ono što se naziva eklekticizam. Potonje bi se moglo definirati kao prakticiranje terapijskih metoda iz različitih škola mišljenja prema potrebi i za svakog klijenta; ovo se smatra manje svrhovitom ili ograničenom disciplinom od integrativne terapije, iako može biti učinkovita za mnoge terapeute i njihove klijente.
Postoje dodatne definicije ovog oblika terapije. Organizacije poput Instituta za integrativnu psihoterapiju sugeriraju da ideja integracije postoji na mnogim razinama. Ne odnosi se samo na mješavinu dokazanih psihoterapijskih metoda korištenih u terapiji. Umjesto toga, odnosi se na to kako ova kombinacija pomaže spojiti različite elemente u osobnosti svakog klijenta.
Moglo bi biti mnogo primjera načina na koji se terapijske škole mišljenja okupljaju. U nekim slučajevima ljudi počinju s određenim teorijskim usmjerenjem, ali s vremenom mogu dodati i druge učinkovite elemente. Na primjer, naglasak na kognitivno-bihevioralnoj terapiji (CBT) počevši od 1990-ih nije izgubljen kod brojnih psihodinamskih i razvojnih terapeuta. Mnogi od njih naučili su CBT kako bi ga mogli prenijeti klijentima koji se bore s određenim problemima, a da pritom zadrže svoj primarni okvir. Još nekoliko terapeuta naučilo je dijalektičku bihevioralnu terapiju kao specifično sredstvo za pomoć osobama s graničnim poremećajem osobnosti.
Ti terapeuti nisu izgubili svoju izvornu teorijsku utemeljenost, već su je dopunili novim informacijama koje su se mogle koristiti prema potrebi. Smatra se da se to razlikuje od eklekticizma jer je odabir novih metoda bio svrhovit, a većina terapeuta odredila je načine za integraciju ovih novih metoda s primarnom orijentacijom. Odluka o korištenju jedne ili druge terapije mogla bi biti unaprijed određena specifičnim potrebama klijenta.
Integrativna psihoterapija sigurno nije ograničena na dva teorijska modela. Neki terapeuti tvrde da većina terapijskih škola ima što naučiti o ponašanju i liječenju mentalnih bolesti ili tjeskobe. Kako integrirati te škole onda postaje pitanje neke rasprave, a terapeuti moraju razmotriti koje će se ideje susresti kako bi formirali savršeniju terapiju koja je usmjerena na klijenta. Na primjer, terapeut može razmotriti je li gestalt rad, za razliku od hipnoze ili desenzibilizacije i ponovne obrade pokreta očiju (EMDR), bolji alat od transakcijske analize za određena pitanja.
Oni koji podržavaju integrativnu psihoterapiju mogu imati različita mišljenja o najboljem spoju ideja terapijske škole. Također treba napomenuti da postoji stalna inspiracija za usvajanje integrativnog ili eklektičkog pristupa. Većina zahtjeva za licencu uključuje kontinuirano obrazovanje, što znači da terapeuti mogu istraživati nove ideje ako biraju prilično redovito. Oni koji ne podržavaju integrativnu psihoterapiju dobrodošli su na tečajeve kontinuirane edukacije koji podržavaju njihovu specifičnu “školu”, ali terapeuti zainteresirani za osporavanje ideja koje trenutačno imaju mogu se odlučiti za učenje novih koncepata ili proučavanje novih područja mišljenja.