Integrativni pristup je ideja integracije ili kombiniranja aspekata nekoliko različitih škola mišljenja radi promicanja wellnessa. Ovaj se pojam često koristi u psihoterapiji za opisivanje načina na koji neki terapeuti obavljaju svoj posao, ali se može koristiti i u medicini, pogotovo što se odnosi na kombiniranje najboljih teorija iz tradicionalne zapadne medicine i alternativnih praksi. Prvi izraz je češći, ali drugi sve više raste kako ljudi postaju zainteresirani za alternativni medicinski tretman.
Uz integrativni pristup u medicinskoj skrbi, medicinski stručnjaci često rade s različitim liječnicima koji mogu, ali i ne moraju biti liječnici. Na primjer, liječnik opće prakse može poslati pacijente terapeutu za masažu, kiropraktičaru, šamanskom iscjelitelju ili akupunkturistu na neke vrste liječenja. Ideja iza ove vrste integracije je da nijedan tretman sam po sebi nije nužno prikladan i da postoje dobri tretmani u svim praksama iscjeljivanja koji mogu bolje promicati dobrobit pacijenata. Broj konfiguracija liječnika opće prakse i alternativnih iscjelitelja može uvelike varirati.
Slično tome, rasprava o ovom pristupu u psihoterapiji ne znači uvijek istu stvar. Mnogi terapeuti sebe identificiraju kao eklektike, što znači da provode tretman na temelju više škola mišljenja. Mogu prilagoditi oslanjanje na različite terapijske škole na temelju očitih potreba klijenata. Ne bi bilo neobično da eklektički terapeut ponudi kratku terapiju za neke klijente, vrste kognitivne bihevioralne terapije za druge i jungovski rad na pješčanoj posudi ili dublje, “psihoanalitički” tretman nekim ljudima.
Druga uobičajena konfiguracija integrativne terapije je kada su ljudi najviše pod utjecajem jedne škole, ali povremeno preuzimaju ideje iz drugih terapijskih modela, kako se čini prikladnim. Budući da većina terapeuta ima redovitu potražnju za ispunjavanjem zahtjeva za trajnim obrazovanjem, mogu pronaći nove terapije koje primjenjuju neko vrijeme kako bi pomogli klijentima.
Integrativni pristup može biti mnogo rigidniji, gdje ljudi kombiniraju terapije određenih škola mišljenja i rade samo na njima. S druge strane, psihoterapeuti mogu uočiti zajedničke osobine u većini terapijskih ideja i stvoriti individualiziranu terapiju koja izražava te zajedničkosti. Često nastaju nove terapijske škole; terapeuti vide obrasce u prethodnom radu te ih prikupljaju i predstavljaju kao novi način rada, možda s dodatnim idejama. Obično su prethodne terapijske škole u potpunosti zaslužne, a novi pristup uistinu je integracija mnogih metoda.
Mnogo je ljudi koje privlači samo jedna vrsta psihoterapije, ali klijenti također mogu pronaći dobrobit u kombiniranim pristupima, osobito ako je eklektičan. Kada je terapeut dobro osposobljen za nekoliko metoda, on ili ona klijentima nudi veću prilagodljivost. Čak i mala fleksibilnost osobe koja radi u tradicionalnoj “školi” i povremeno odstupa od svog normalnog puta moglo bi značiti veći izbor u načinu na koji se terapija provodi. Također je važno napomenuti da oni terapeuti koji su vezani uz određenu školu mišljenja mogu biti izvrsni praktičari i korisni klijentima.