Interaktivno učenje je bilo koja vrsta školskog rada ili akademskog plana koji koristi računalnu tehnologiju kako bi se naglasilo ili podučavalo određeno gradivo. Online satovi i virtualne učionice primjeri su ekstremnog interaktivnog učenja, ali gotovo svaki put kada računalo uđe u akademski prostor – kao obrazovna igra, na primjer, ili kao strukturirani istraživački alat – može se reći da su rezultirajuće lekcije interaktivne.
U nekim se krugovima svako učenje koje je praktično smatra interaktivnim. Iako je ova aplikacija valjana, obično se smatra zastarjelom. Kada moderni akademici govore o interaktivnosti u učionici, gotovo uvijek govore o tehnologiji i obično misle na internet.
Integracija tehnologije
Otkako su računala postala glavni dio većine industrijaliziranih društava, nastavnici na svim razinama traže načine za integraciju tehnologije u učionicu. Interaktivno učenje ovisi o korištenju računala, ali ono je obično mnogo više od jednostavnog informatičkog obrazovanja – učenje tipkanja, rada s osnovnim softverom i lociranja resursa na internetu svakako su važne vještine, ali obično ne spadaju pod okrilje interaktivnog učenja. Većinu vremena interaktivnost se odnosi na integraciju računala u redovite lekcije.
Jedan od najosnovnijih primjera su računalne igre. Učenici koji igraju igre, preuzete ili online, koje naglašavaju određene koncepte – na primjer, matematičke formule, ili povijesne datume i gramatička pravila – nadopunjuju svoje učenje u učionici nečim apstraktnijim. Mnogi nastavnici vjeruju da učenici mogu bolje i temeljitije učiti mijenjajući načine na koje se informacije dostavljaju.
Dosegnuti studente tamo gdje jesu
Jedan od najvećih argumenata u prilog interaktivnom učenju jest da većina današnjih učenika već toliko poznaje Internet da je uvođenje učenja temeljenog na računalu često iznimno učinkovito u hvatanju i zadržavanju njihove pažnje. Više mladih nego ikad prije ima pametne telefone i aktivno je prisutno na društvenim mrežama, a većina provodi većinu svog slobodnog vremena na ovaj ili onaj način “povezani”. Korištenje već poznate tehnologije u učionicama može pomoći učenicima da postanu angažiraniji, kažu mnogi nastavnici.
Interaktivnost izvan mreže i prije tehnologije
Koncept interaktivnog učenja nije nov za takozvanu “generaciju tehnologije”, a zapravo se tek nedavno povezivao s računalima. Prije nekoliko desetljeća svako učenje koje je uključivalo više od jednostavnog predavanja i regurgitacije smatralo se interaktivnim. Grupni rad je izvrstan primjer, jer koristi pomagala za učenje – brojanje perli ili blokova uzoraka u mlađim razredima ili eksperimente u znanstveno-laboratorijskim eksperimentima za starije učenike. Većinu vremena ovakva iskustva se danas jednostavno klasificiraju kao “praktično učenje”.
Razlike između interaktivnog i pasivnog učenja
Interaktivno učenje općenito se promatra kao suprotnost pasivnom učenju, koje ovisi o promatranju. Učenicima je obično potrebna kombinacija pasivnog i aktivnog učenja kako bi svladali koncepte. Ako je sve interaktivno, učenici riskiraju da budu pretjerano stimulirani ili da izgube pojam o glavnim ciljevima. Međutim, ako je poučavanje potpuno pasivno, učenici mogu primijetiti da njihov interes i fokus opadaju.
Učitelji obično nastoje uspostaviti ravnotežu između tehnika pasivnog učenja poput predavanja i samostalnog čitanja s aktivnijim zadacima koji integriraju tehnologiju i tjeraju učenike da primjenjuju lekcije u novim i često neočekivanim okruženjima. Ova dva sustava obično najbolje funkcioniraju kada se igraju jedan protiv drugog.