Internetworking je praksa povezivanja više računalnih mreža kako bi se formirale veće mreže. Različite vrste mreža mogu se povezati s posrednim uređajima poznatim kao pristupnici, a kada su povezani, djeluju kao jedna velika mreža. Rad na internetu razvijen je kao odgovor na nekoliko problema s kojima se susreo u ranim danima osobnih računala i čini osnovu modernog Interneta.
Mnogi ljudi svakodnevno koriste različite vrste mreža, a da toga nisu ni svjesni. Poslovni čovjek koji koristi pametni telefon za provjeru e-pošte koristi mobilnu mrežu, dok kućni korisnik može prenositi glazbu na prijenosno računalo putem bežične mreže. Ruralni korisnici mogu pristupiti mreži svog davatelja internetskih usluga putem dial-up veze. U korporativnom svijetu velike su žičane mreže norma. Rad na internetu omogućuje svim tim mrežama da se međusobno povežu unatoč njihovim tehnološkim razlikama.
Ključ za premošćivanje različitih tipova mreža je koncept paketa — sićušnih pojedinačnih jedinica podataka. Paketi su osnova za moderno računalno umrežavanje, ali nisu ograničeni ni na jednu mrežnu tehnologiju. Umjesto toga, paketi se mogu umetnuti u ono što je poznato kao okviri, koji su dizajnirani za specifične mrežne tehnologije. Ovaj raspored omogućuje korištenje paketa iz bilo koje vrste mreže na bilo kojoj drugoj vrsti mreže. Posebni uređaji koji podržavaju više od jedne mrežne tehnologije, nazvani pristupnici ili usmjerivači, mogu prenositi pakete između tih različitih mreža.
Mrežni rad se postupno razvijao kao odgovor na nekoliko izazova. Najranije veze između više računala bili su “glupi” terminali s malo ili nimalo računalne snage koji bi se povezivali s velikim moćnim glavnim računalima. Kako su osobna računala (PC) počela zamjenjivati terminale, računala su grupirana u lokalne mreže (LAN). Iako je to imalo mnoge prednosti, LAN-ovi su bili izolirani i nisu se mogli povezati s drugim LAN-ovima, što je ograničavalo produktivnost. Poslužitelji datoteka, pisači i drugi resursi nisu se mogli dijeliti između lokacija, a organizacije s više lokacija nisu mogle lako razmjenjivati informacije.
Početkom 1970-ih, američki istraživači koji su radili na mreži financiranoj od strane obrambenog odjela poznatoj kao Mreža agencija za napredne istraživačke projekte (ARPANET) počeli su istraživati mogućnost povezivanja svoje mreže s drugim ranim mrežama. Ova istraživanja su shvatila da rani mrežni protokoli nisu bili dobro prilagođeni umrežavanju, te je započeo razvoj Protokola za kontrolu prijenosa i Internet Protocol (TCP/IP). Do kraja 1970-ih, ARPANET je bio povezan s dvije druge mreže koristeći TCP/IP, a napisana je ključna stranica u povijesti Interneta.
Nove mreže nastavile su se povezivati s ARPANET-om 1980-ih, a sve veći broj LAN-ova bio je međusobno povezan putem ARPANET-a. Godine 1989. mreža koju je izgradila Nacionalna znanstvena zaklada (NSF) zamijenila je ARPANET. Odatle su regionalne mreže spojene na mrežu NSF-a koristeći TCP/IP i srodne protokole, te je nastala velika “mreža mreža” – Internet.