Introjekcija je izraz koji je prvi upotrijebio Sigmund Freud kako bi opisao kako pojedinac stvara i odvaja aspekte svoje osobnosti. Konkretno, kada osoba introjektira ili prolazi kroz proces introjekcije, ona općenito stvara superego, vladajuću moralnu snagu ili savjest koja pomaže zadržati id (aspekt sebstva koji traži užitak) na udaljenosti. Ego je svjesna osoba koju ponekad razdiru id ili superego i mora birati na temelju želja oboje. Drugim riječima, ego je posrednik između dva aspekta sebe koji često postavljaju dijametralno suprotne pozicije o tome što misliti, što činiti i kako biti.
Laički je to bolje razumjeti ako pomislite na crtiće ili film Životinjska kuća, gdje lik ima anđela i đavla koji sjede na svakom ramenu. Đavao je id, anđeo superego, a ego, lik uhvaćen između suprotstavljenih stajališta. Međutim, Freud je mislio da djeca, pa čak i odrasli, koriste proces introjekcije kako bi stvorili ovu podjelu, a posebno da bi stvorili “anđela na vašem ramenu” koji pomaže ublažiti suprotstavljenog đavla.
Prema Freudu, djeca se uvode kroz internalizaciju ideja ili koncepata osoba s autoritetom, često roditelja. Stoga se pravila i moralne granice koje postavlja dijete internaliziraju iz onoga što dijete uči od roditelja ili skrbnika. U prvim godinama škole, na primjer, introjekcija nije potpuna i roditeljima se može reći da dijete nije baš naučilo “samoupravljati”. Ovo nije nimalo neobično. To samo znači da nisu u potpunosti apsorbirali moralni kodeks i načine ponašanja koje izražavaju oni oko njih. U školskom okruženju postoje i proturječne poruke, budući da utjecaj vršnjaka može uzrokovati internalizaciju vrlo različitih sustava vrijednosti od onih koje bi roditelji ili škola željeli.
Mnogi psiholozi također gledaju na introjekciju kao na obrambeni mehanizam, posebno kada djeca moraju naučiti nositi se s roditeljima ili skrbnicima koji nisu uvijek dostupni. Nesvjesno upijajući roditelje u mentalni proces, kao da su roditelji tu kada nisu. Autoritet roditelja ostaje, a njihova prisutnost se nesvjesno osjeća kroz introjekciju. Djeca također mogu pokazati dio toga kada nauče postojanost objekta, da je nešto tu čak i kada je skriveno. Na neki način, postojanost objekta može pomoći maloj djeci da naprave skok do introjekcije, tako da se uvijek osjeća osjećaj da roditelji nastavljaju postojati bez obzira na to da li ih vide ili ne.
Introjekcija može biti pozitivna ili negativna, ovisno o tome koje aspekte dijete ili čak odrasla osoba apsorbira od drugih. Dijete koje ima negativan roditelj može biti odrasla osoba koja se stalno osjeća krivim, čak i kada ne čini ništa loše. Vrlo je teško doći do izvora ove krivnje, budući da je ona nesvjesno utemeljena, a potrebno je puno raditi na terapiji kako bi se došlo do nesvjesnih temeljnih uvjerenja koja osobu navode na razmišljanje da sve radi pogrešno ili da se ne ponaša kako bi trebala . Samokritika može zauzeti, stvarajući osobu koja je vođena superegom.
Pozitivna introjekcija pomaže osobi da se nosi s razdvajanjem, čak i s gubitkom roditelja. Mnogi ljudi osjećaju da su izgubljene voljene osobe još uvijek “tamo” na neki način. Do određenog stupnja to se može objasniti introjekcijom ili apsorbiranjem aspekata te osobe u sebe. Odrasli mogu imati iskustvo da kažu nešto što zvuči, “baš kao njihova majka” ili kao njihov otac. To je zato što je, prema Freudu, dijete u određenoj mjeri apsorbiralo osobnost majke ili oca, i to je kao da mama ili tata pokreću vaše misli. Opet, ovo možda i nije loše, ali puno ovisi o tome što je nesvjesno internalizirano. Čak i dobri roditelji mogu povremeno napraviti strašne pogreške, a ponekad su upravo te pogreške one koje najviše utječu na djetetovo nesvjesno ja, a ne mnogo puta kada je roditelj dobro obavio posao.
Prednost razmatranja negativne introjekcije je da se terapijom možete riješiti negativnih internalizacija koje su vam stvorile veliku nesreću. Iako je Freudova metoda bila metoda u kojoj su pacijenti otkrili iskustva iz djetinjstva i dali ih objasniti kako bi razumjeli svoje korijene, češća analitička metoda koja se danas koristi je kognitivna bihejvioralna terapija (CBT). To ima za cilj sličan smjer: otkriti temeljna uvjerenja koja stvaraju depresiju i anksioznost, analizirati kako ona pokreću ponašanje i postupno zamijeniti ta uvjerenja pozitivnijim metodama razmišljanja o sebi. Na neki način, cilj CBT-a stvara metodu pozitivne introjekcije, novu internalizaciju pozitivnijeg skupa uvjerenja.