Investicijska potrošnja općenito se odnosi na stvaranje i stjecanje kapitalnih dobara s namjerom da se ona koriste za poticanje ekonomske proizvodnje. Kapitalna dobra su proizvodi koji su potrebni za stvaranje drugih dobara. Te stavke mogu uključivati opremu, strojeve, zgrade i ceste. Pojedinci, poduzeća i vlade pokušavaju iskoristiti investicijsku potrošnju kako bi određene vrste rashoda radile u njihovu korist stvarajući dugoročne koristi.
Vlada bi možda željela upotrijebiti ovu vrstu potrošnje u pokušaju podizanja učinkovitosti unutarnjih agencija. Može se koristiti za pomicanje općih rezervi kapitala nacije naprijed u nastojanju da se potakne agregatni rast u gospodarstvu. Ove metode i tehnike mogu se koristiti na nekoliko produktivnih načina, ne samo za pomoć samoj središnjoj vladi, već i za pružanje pomoći drugim državnim tijelima. Na primjer, američka vlada mogla bi odlučiti uzeti dio svojih sredstava i uložiti ih izravno u odabrane projekte kojima upravlja država i lokalna vlada, ponovno kako bi pokušala potaknuti gospodarski rast. Dodatne namjene za državnu ulagačku potrošnju sastoje se od stjecanja materijalnog kapitala za potencijalnu dugoročnu dobit, programa obrazovanja i osposobljavanja te istraživačkih i razvojnih projekata koji imaju tendenciju da daju rezultate u budućnosti.
Mnogi ekonomisti smatraju da je investicijska potrošnja vitalni dio kolektivne potražnje u državnom gospodarstvu i primarni pokazatelj statusa njenog ekonomskog razvoja. Međutim, postoji loša strana ove vrste potrošnje. Na njega se obično gleda kao na najnestabilniji čimbenik uključen u procjenu agregatne potražnje. Iznos investicijske potrošnje tradicionalno je definiran očekivanom stopom povrata, koja se uvelike oslanja na trenutnu kamatnu stopu i projicirano stanje gospodarstva. To općenito znači da cjelokupno poslovno raspoloženje u to vrijeme može imati značajan utjecaj na iznose ulaganja i tempo gospodarskog rasta.
Kada se uzmu u obzir svi čimbenici koji definiraju što je investicijska potrošnja, čin ulaganja često se može usporediti s činom potrošnje. Obje su radnje ključni dijelovi kumulativne potražnje u gospodarstvu. Investicijska potrošnja na najosnovnijoj razini obično se rađa s odlukom pojedinca ili organizacije da odgađa potrošnju i umjesto toga traži prilike za izgradnju kapitala. Ova odluka često dovodi do povećanja proizvodnih mogućnosti gospodarstva.