Međunarodna fonetska abeceda (IPA) je sustav simbola dizajniran za predstavljanje zvukova koji se nalaze u različitim jezicima svijeta. IPA transkripcija je, dakle, metoda dokumentiranja izgovora na bilo kojem jeziku korištenjem međunarodno prihvaćenog sustava pisanja, a IPA je najistaknutija i najstarija od svih široko prihvaćenih fonetskih abeceda. Kreirala ju je i prvi put objavila Udruga Phonétique Internationale (Međunarodna fonetska udruga) kasnih 1800-ih. Skripta korištena u izvornoj IPA-i temelji se na scenariju koji su 1847. stvorili Isaac Pitman i Henry Ellis.
IPA sustav transkripcije ima mnoge namjene. U mnogim se rječnicima IPA transkripcija koristi za predstavljanje izgovora. Također se često koristi za podučavanje izgovora za učenike drugog jezika i za transkribiranje govornog materijala na jezicima koji nemaju uspostavljeni sustav pisanja. IPA transkripcija je važan alat jer omogućuje svakoj osobi koja poznaje IPA-u da transkribira bilo koji jezik, bez obzira na prethodnu izloženost. Proces IPA transkripcije je jednostavan.
Prvo, prepisivač se mora upoznati s načinom prepoznavanja i proizvodnje zvukova u IPA-i. Mogućnost prepoznavanja mjesta i načina artikulacije u zvukovima omogućuje prepisivaču da zapiše glasove i riječi u okviru IPA-e i tako stvori točnu IPA transkripciju. Kada se zvukovi transkribiraju na ovaj način, drugi mogu dosljedno čitati i procjenjivati informacije.
Gdje je to primjenjivo i moguće, simboli u međunarodnoj fonetskoj abecedi u osnovi odgovaraju slovima i glasovima latinske abecede. Kada se susreću zvukovi koji se ne uklapaju u shemu latinske abecede, koristi se relativno intuitivan simbol. Simboli se često posuđuju iz prihvatljivo stabilnog i dobro poznatog pravopisa kao što je grčki.
Međunarodna fonetska abeceda sadrži odjeljak za samoglasnike koji ih definira u smislu visine jezika u ustima i u smislu koliko se jezik nalazi unatrag ili naprijed u ustima. Konsonanti u IPA-i podijeljeni su u pet širokih kategorija, od kojih je svaka dalje podijeljena u smislu mjesta artikulacije, drugim riječima, gdje se u ustima stvara zvuk. Način artikulacije, odnosno vrsta zvuka koji se proizvodi, predstavljen je na devet načina u međunarodnoj fonetskoj abecedi. Osim konvencionalnih suglasnika i samoglasnika, u IPA-i su zastupljeni i drugi glasovi; neplućni suglasnici, koartikulirani suglasnici i afrikati, kao i dijakritici, imaju mjesto i u IPA.