Izraz ironija potječe od grčke riječi koja znači “onaj koji se lažira”. Postoje tri važne vrste: verbalni, dramski i situacijski. Svaki signalizira razliku između izgleda i stvarnosti.
Verbalna ironija uključuje govorne figure, u kojima ono što se kaže nije ono što se misli. Postoji nekoliko vrsta:
Sarkazam: U sarkazmu, govornik znači suprotno od onoga što je rečeno. Pretpostavimo da netko ujutro izađe kroz vrata, nadajući se suncu, a zatekavši susnježicu i ledenu kišu uzvikne: “Kakav sjajan dan!” Ovo je sarkazam, a ironija rezultira jer suprotno od onoga što je doslovno rečeno je ono što se zapravo misli. Prezir u ovoj posebnoj vrsti sarkazma odnosi se na opisani događaj: to nije osobna kritika — govornik je zgrožen lošim vremenom. Ekvivokacija: U nedoumici, govornik govori nešto što je istina ako se pravilno razumije, ali u isto vrijeme , čini sve što je moguće kako bi osigurao da bude pogrešno shvaćen. To omogućuje govorniku da kaže istinu, ali da izbjegne otkrivanje određenih stvari. Na primjer, u Macbethu, 2. čin, 3. scena, nakon što je čuo Lennoxa kako govori o čudnim i proročkim događajima prethodne noći, Macbeth odgovara “Bila je teška noć.” Možda se čini da on jednostavno potvrđuje Lennoxova zapažanja, ali nakon što je vidjela rasprave oko ubojstva Duncana, publika zna da Macbethova izjava ima još jedno značenje koje Lennox ne može razumjeti.
U dramskoj ironiji, autor, pripovjedač ili dramatičar otkriva čitatelju ili publici informacije o situaciji lika kojih lik nije svjestan. Nagovještaji i nagovještaji dva su načina na koja autor ili dramatičar to može postići; drugi način je dopuštanje čitatelju ili publici da svjedoči scenama ili situacijama kojima lik nema pristup. Na primjer, kada publika prvi put vidi Macbetha u 1. činu, 3. scenu predstave koja nosi njegovo ime, a vještice ga pozdravljaju kao Thane of Cawdor, znaju – ali on ne – da je Thane of Cawdor osuđen na smrti i njegovu titulu je za Macbetha odredio kralj Duncan. Za publiku, to se dogodilo u 1. činu, scena 2, ali Macbeth prima vijest kasnije, nakon proročanstva, stvarajući jaz između onoga što publika zna i onoga što on zna.
Ironija situacije nastaje kada se dobro utemeljena očekivanja — bilo lika ili publike — čine sigurnima, ali se ne očituju; ovo je još jedan način na koji izgled i stvarnost mogu završiti u kontradikciji. Opet, Macbethov put da zadrži prijestolje i zbaci Malcolmovu tvrdnju čini mu se izvjesnim, budući da “nijedna od rođenih žena neće nauditi Macbethu”, a on je siguran dok “Birham drvo ne dođe u Dunsinane” – dva jamstva koja mu daju poštenu sigurnost uspjeha. Međutim, pokazalo se da su oba ova obećanja bila dvojba, a njegov uspjeh nikako nije zajamčen. U posljednjim scenama drame, Macbethova su očekivanja poništena i on je ubijen.
Iako je ironija dobro uhodana u književnosti i likovnoj umjetnosti, ona je također sastavni dio mnogih oblika pop kulture. Jedan izvanredan primjer za to je fikcija o super herojima, bilo u stripovima ili u filmovima, koji je stalno koriste za izvrtanje radnje, stvarajući zanimljive i dramatične situacije. Film Batman iz 1989. služi kao primjer u pop kulturi. U ovom filmu, Bruce Waynesov izbor da se upusti u borbu protiv kriminala izravna je posljedica ubojstva njegovih roditelja kada je bio mlad. Ubojicu, u to vrijeme dvoličnog nasilnika, Batman će kasnije gurnuti u bačvu s kiselinom tijekom pljačke kemijske tvornice. Nakon plastične operacije i oporavka od kiselinskih opeklina, dvostrani se razbojnik ponovno osmišljava u jednog od Batmanovih najvećih protivnika, Jokera. Ironija da je svaki od ova dva lika zapravo odgovoran za stvaranje svog neprijatelja vodi do mračnih, zanimljivih linija radnje.