Iskustvena obiteljska terapija je škola obiteljske psihoterapije koju je razvio Carl Whitaker 1960-ih. Nastoji pomoći pojedinim članovima obitelji da se osjećaju ispunjenijima i samoaktualiziranjima izgradnjom razine intimnosti i suradnje unutar obiteljske jedinice. Ova vrsta terapije obično ne krivi za probleme obitelji kvalitete pojedinih članova obitelji, već obično ispituje kako obiteljske interakcije uzrokuju probleme pojedinim članovima obitelji. Iskustvena obiteljska terapija općenito nastoji pomoći članovima obitelji da komuniciraju i poštuju jedni druge misli i osjećaje. Članove obitelji obično se potiče da budu svoji, a obiteljske tajne se obično ne potiču.
Problemi među pojedinim članovima obitelji mogu proizaći iz udaljenosti u međuljudskim obiteljskim odnosima ili iz čuvanja tajni unutar obitelji. Neki članovi obitelji mogu se osjećati ugroženo zahtjevima obitelji u cjelini. To može umanjiti sposobnosti pojedinaca da se u potpunosti izraze i zadovolje svoje potrebe.
Za razliku od nekih drugih vrsta obiteljske terapije, ova terapija obično zahtijeva da terapeut tretira iskustvo kao vrstu terapije za sebe, ali i za obitelj. Terapeuti koji provode ovu vrstu terapije mogu postati emocionalnije povezani sa svojim klijentima od terapeuta koji rade na drugim teorijama. Iskustvena obiteljska terapija obično naglašava važnost subjektivnog iskustva i individualnih potreba. Pojedini članovi obitelji obično se potiču da otkriju svoje neizražene osjećaje i dosegnu nove razine međuljudske intimnosti s članovima obitelji.
Kako bi ova terapija djelovala, članovi obitelji moraju općenito naučiti komunicirati jedni s drugima i poštivati jedinstvene potrebe jedni drugih. Članovi obitelji koji čuvaju tajne i koji održavaju fasadu prema ostatku svijeta često osjećaju da ne mogu biti svoji, sami birati ili rasti na način koji im najviše koristi. Članovi obitelji općenito se potiču da razvijaju međusobno poštovanje i integritet. Od njih se obično traži da preuzmu veći stupanj osobne neovisnosti, dok rade na održivim individualnim ulogama koje mogu pomoći da obitelj funkcionira glatko, s manje sukoba i većim zadovoljstvom među članovima.
Terapeuti često postižu ove ciljeve stimulirajući emocionalno nabijene situacije tijekom terapije. Nakon što članovi obitelji izraze svoje zatvorene osjećaje, terapeuti često mogu voditi obitelj kao cjelinu prema uspostavljanju okruženja međusobnog poštovanja, autonomije i suradnje. Terapeuti obično vide ovaj posao kao subjektivan, tako da je članovima obitelji obično dopušteno da zadrže svoje vlastite perspektive, a da im se ne kaže da su neki u krivu, a neki u pravu.
Ova vrsta obiteljske terapije općenito zahtijeva puno sudjelovanje svakog člana grupe, a neke obitelji ne mogu imati koristi zbog problema nesuradnje. Obitelji bi općenito već trebale biti relativno stabilne kako bi imale koristi od ove vrste terapije. Ova vrsta obiteljske terapije općenito nastoji poboljšati mentalno i emocionalno blagostanje među članovima obitelji, umjesto da restrukturira samu obitelj.