Iskustvena psihoterapija temelji se na principu da svatko drugačije percipira svijet. Iako svatko može dijeliti jedno postojanje u kojem postoje objektivne istine, kao što su gravitacija i plavo nebo, iskustvena psihoterapija navodi da svaki pojedinac stvara osobno postojanje s jedinstvenim iskustvima. Ta iskustva utječu na to kako pojedinci organiziraju svoje svjetove. Kada ova organizacija vodi do destruktivnih ili stagnirajućih obrazaca, psihoterapeut koristi iskustva osobe kako bi promijenio obrazac. To uključuje razumijevanje i priznavanje valjanosti percipirane egzistencije pojedinca.
Svatko drugačije percipira situacije. Na primjer, dvije osobe putuju automobilom na mjesto za odmor. Drugo vozilo ih prekida u prometu, što je zamalo uzrokovalo nesreću. Vozač prvog automobila se ljuti govoreći da osoba ne zna voziti. Putnik ostaje miran i kaže da možda osoba žuri u bolnicu vidjeti ozlijeđenog člana obitelji. I vozač i suvozač doživjeli su isti događaj, ali su ga drugačije percipirali. Svaki pojedinac konstruirao je svoje vlastito iskustvo, koje je utjecalo na to kako je svaka osoba reagirala na situaciju.
Iako svatko redovito konstruira svoja vlastita iskustva, ponekad to može dovesti do destruktivnog ponašanja. Ponekad pojedinci grade svjetove vrlo različite od onog koji percipira većina stanovništva. Na primjer, zabludjeli pojedinac mogao bi policajce doživljavati kao demone ili vidjeti telefonske govornice kao portale u druge svjetove. U iskustvenoj psihoterapiji ove percepcije nisu nužno označene kao pogrešne. Umjesto toga, terapeut pokušava razumjeti što je natjeralo pacijenta da percipira svijet na ovaj način.
Ista metoda koristi se i za pacijente s lakšim psihičkim problemima. Na primjer, žena bi većinu muškaraca mogla doživjeti kao okrutne i manipulativne. Umjesto da je pokuša uvjeriti da je to laž, terapeut koji prakticira iskustvenu psihoterapiju pokušao bi saznati koja su je iskustva dovela do ovog zaključka.
Nakon što se otkrije korijen percepcije, pacijent može početi raditi na iskustvima. Žena koja muškarce doživljava sa strepnjom može ih stalno izbjegavati, što može utjecati na njezine osobne odnose s prijateljima i obitelji. Iskustvena psihoterapija mogla bi joj pomoći da shvati da tako vidi muškarce jer ju je muškarac zlostavljao u djetinjstvu ili zato što ju je njezin prvi dečko emocionalno oštetio. Razumijevanje ovih iskustava kao odstupanja, a ne kao opće istine, moglo bi pomoći ovoj mladoj ženi da drugačije percipira muškarce i uspostavi smislene odnose s njima u budućnosti.
Zabludne bolesnike može biti nešto teže liječiti. Pojedinci koji konstruiraju takva divlja iskustva kao što je ranije spomenuto često se štite od sjećanja na traumatična iskustva. Iskustveni psiholog će možda trebati protumačiti opise ovog pacijenta kako bi otkrio zašto pacijent odlučuje organizirati svoj svijet na ovaj način. Nakon što se otkrije, terapeut može koristiti vokabular i slike iz pacijentovog svijeta kako bi mu pomogao da prođe kroz traumu i normalno funkcionira u društvu.