“Apolog” je književni izraz za kratku priču namijenjenu prenošenju morala, poznatije kao basna. U takvoj će priči često biti prikazane životinje ili neživi predmeti koji posjeduju ljudske motive, postupke i govor. Cilj isprike je opskrbiti slušatelje s malo mudrosti koja se može primijeniti u svakoj sličnoj situaciji. To je drevni oblik pripovijedanja poznat kulturama diljem svijeta. U modernim vremenima, pisci još uvijek koriste apologije za hirovite ilustracije ljudske prirode.
Vjeruje se da je najraniji sačuvani apolog Jotamova parabola, koja je možda nastala još u 13. stoljeću prije Krista. Ova stara hebrejska priča zabilježena je u Knjizi o sucima u Starom zavjetu. Drveće svijeta traži kralja, ali jedino stablo koje će preuzeti posao je žižula, koja je poznata po tome što svojim korijenom istiskuje druge biljke. To je bilo Jothamovo upozorenje da ljudi koji traže vodeće uloge često imaju svoje motive za to. U kasnijim prispodobama, poput onih iz Novog zavjeta, koriste se isključivo ljudski karakteri i izravnija simbolika, što ih razlikuje od bajki ili apologeja.
Najpoznatiji basnopisac, ili pripovjedač basni, bio je Ezop, grčki rob koji je živio oko 600. pr. Znanstvenici su nagađali da su robovi koristili bajke kako ne bi riskirali razbjesniti svoje gospodare komentarima o moćnima ili bogatima. Takvi su ljudi istaknuti u Ezopovim bajkama, kao što je “Guska koja je snijela zlatna jaja”. Siromašni farmer postaje bogat kada njegova guska proizvodi zlatna jaja; pohlepno ubije gusku da vidi ima li još zlata unutra, ali uspijeva samo prekinuti svoj nenadani dobitak. Poput mnogih isprika, pouka o ljudskoj prirodi i pohlepi danas je istinita kao što je bila i u Ezopovo doba.
Mnogi su kasniji pisci proširivali Ezopova djela ili stvarali vlastite basne. Njihovu privlačnost sažeo je francuski basnopisac Jean de la Fontaine, koji je napisao: “Zijevamo na propovijedima, ali rado se okrećemo moralnim pričama i tako zabavljeni učimo.” Filozofi i teolozi poput Martina Luthera složili su se da je isprika koristan alat za moralnu pouku. Te su se priče često širile kao narodne priče, poput priča o “Liscu Reynardu” iz srednjovjekovne Europe. Britanski pjesnik Geoffrey Chaucer posudio je jednu od Reynardovih priča za svoje remek djelo Canterbury Tales.
Suvremeni su autori koristili oblik isprike za svoje potrebe. Joel Chandler Harris prepisao je narodne priče Amerike iz 19. stoljeća za svoje knjige Uncle Remusa. Poput Ezopa, izvorni pripovjedači ovih priča bili su robovi. George Orwell je svojom knjigom Životinjska farma stvorio najpoznatiju modernu bajku, upozorenje na komunizam i totalitarizam. Humoristi James Thurber i David Sedaris basnama su prikazali nevolje prosječne osobe u sve kompliciranijem modernom svijetu.