Također poznato kao zastrašivanje, izazivanje straha je korištenje straha kako bi se utjecalo na druge ljude da poduzmu određenu akciju ili razmišljaju na određeni način. Na primjer, neke televizijske reklame optužene su za izazivanje straha insinuacijom da će potencijalni kupci biti napadnuti ili ubijeni ako ne kupe dotični proizvod. Osim toga, političke kampanje često koriste određene taktike zastrašivanja kako bi dobile više glasova. Mnogi ljudi negativno reagiraju na takve taktike oglašavanja i kampanja, ali neke studije pokazuju da su te taktike vrlo učinkovite u manipuliranju gledateljima. Sličan izraz je i kultura straha, koja se često koristi za opisivanje ljudi koji koriste strah za postizanje političkih ciljeva.
Poticanje straha se često ponavlja, obično s osobom koja rijetko daje nove informacije o potencijalnoj prijetnji. Na primjer, on ili ona bi mogli reći: “Naši susjedi planiraju napad, a mi moramo biti spremni.” Ova izjava i njezine varijacije vjerojatno će se ponavljati u cijelom govoru iu budućim govorima. Govornik može uvesti nove informacije, ali uskratiti informacije koje su u suprotnosti s njegovom teorijom. Kako bismo potaknuli stvar, mogu postojati plakati ili televizijske reklame koje prikazuju napad s posebnim učinkom i tko će zbog toga umrijeti, poput male djece i starijih ljudi.
Upotreba izazivanja straha u televizijskim reklamama porasla je zbog njegove učinkovitosti. Iako neki ljudi reagiraju negativno govoreći i bojkotirajući tvrtku koja koristi taktiku zastrašivanja, mnogi se drugi uspješno boje kupnje proizvoda. Primjer izazivanja straha za prodaju proizvoda su autokuće koje ističu da stariji automobili imaju manje ili nimalo zračnih jastuka, te je stoga veća vjerojatnost da će vlasnici njih teško ili smrtno stradati u sudaru. Čak i mnogo jeftiniji proizvodi mogu zadovoljiti strahove ljudi, poput tvrtki za kućne alarmne sustave koje prave reklame koje prikazuju muškarca kako provaljuje u dom mlade žene. Nekad je žena sama, dok je drugi put tek završila s polaganjem male djece u krevet.
Kultura straha se često koristi da se posebno odnosi na političare koji se boje podmetača u političke svrhe. Na primjer, zastrašivanje potencijalnim, ali malo vjerojatnim terorističkim napadom može učiniti da građani postanu sumnjičavi prema strancima i manje vjerojatno da će se suprotstaviti ratnim djelima u nepovezanim zemljama. Zapravo, mnoge taktike izazivanja straha zloupotrebljavaju činjenicu da bi se nešto moglo dogoditi, ali odbijaju otkriti koliko je taj događaj malo vjerojatan. Kao i sve taktike izazivanja straha, političari se oslanjaju na pojačane emocije ljudi kako bi ih spriječili u donošenju racionalnih odluka.