Izbjegavajući poremećaj osobnosti je mentalna bolest zbog koje sramežljivi ljudi mijenjaju svoje živote kako se nikada ne bi morali suočiti s neugodnim društvenim situacijama. Ljudi s ovim stanjem obično rade sami i često žive vrlo izolirane živote. Mnogi ljudi pate od raznih anksioznih poremećaja, ali ono što ih razlikuje od onih koji pate od izbjegavajućeg poremećaja osobnosti je način na koji reagiraju na svoje tjeskobne osjećaje. Točan uzrok izbjegavajućeg poremećaja osobnosti nije poznat, ali mnogi liječnici misle da bi to mogao biti mješavina nasljednih čimbenika i životnih iskustava. Liječenje je moguće, ali uspjeh je općenito vrlo neizvjestan, dijelom i zbog toga što se pacijenti često nerado suočavaju sa svojim problemima.
Osobe s izbjegavajućim poremećajem osobnosti mogu imati prijatelje, ali oni obično imaju relativno mali broj, pa čak ni ne mogu uživati u druženju s njima. Neki od njih čak imaju problema s provođenjem vremena oko vlastite obitelji i mogu pronaći načine da izbjegnu i takvu vrstu kontakta. Ovaj nedostatak intimnog kontakta može dovesti do depresije, a ponekad se stanje može pogrešno dijagnosticirati kao klinička depresija.
Ljudi općenito razviju početne simptome ovog poremećaja tijekom djetinjstva, a s vremenom se često pogoršavaju. Neki stručnjaci misle da to počinje kao obična sramežljivost, a reakcija drugih ljudi na tu sramežljivost uzrokuje da se pojedinac povuče iz bilo kakvog društvenog kontakta sve dok on na kraju ne postane osakaćen. Kako pacijenti postaju stariji, postaju vještiji i specijaliziraniji u svojim metodama izbjegavanja. U mnogim slučajevima toliko mijenjaju svoje živote da gotovo uopće ne doživljavaju nikakvu socijalnu anksioznost jer se nikada ne susreću sa situacijama u kojima bi se to moglo dogoditi.
Najčešći pristup liječenju je fokusiranje na psihoterapiju. Liječnik će često pokušati pronaći bilo kakva ograničavajuća uvjerenja u umu pacijenata i pomoći im da promijene način razmišljanja. Ponekad se lijekovi mogu koristiti zajedno s terapijom kako bi se pomoglo stvarima i učinilo pacijentu ugodnijim u svakodnevnim društvenim susretima. Često je potreban oprez od terapeuta, jer ti ljudi ponekad mogu jako loše reagirati na izrazito intenzivne terapijske seanse. Terapija se, iz njihove perspektive, često doživljava kao svojevrsni društveni kontakt, a ako ne ide glatko, vrlo je vjerojatno da će se od nje povući.
Uobičajena sklonost ovih pojedinaca izbjegavanju bilo kakve društvene situacije jedna je od glavnih stvari koje mogu otežati liječenje. Može biti izazovno uvjeriti osobe s izbjegavajućim poremećajem osobnosti da potraže terapiju. Često shvaćaju da imaju problem, ali mnogi od njih radije će nastaviti patiti nego se suočiti s društvenim kontaktom potrebnim za ozdravljenje. Kada pacijenti nastave s terapijom, često se mogu poboljšati, barem do neke mjere.