Izgovaranje je kazneno djelo običajnog prava koje podrazumijeva svjesno predstavljanje lažne isprave s namjerom da se prevari strana kojoj je isprava predočena. Najčešća potvrdna obrana za izricanje je da optuženi nije znao da je isprava krivotvorena, jer je za krivnju kaznenog djela potrebno poznavanje činjenice. Izgovaranje je uvelike zastarjelo u zakonskim shemama suvremenog prava jer općenito spajaju zločin s krivotvorenjem, što je čin stvaranja lažnog dokumenta s namjerom prijevare.
Izgovaranje ima tri glavna elementa. Osoba koja je počinila kazneno djelo mora (1) predočiti lažnu ispravu drugoj osobi (2) uz saznanje da isprava sadrži lažne podatke i (3) s namjerom da osoba kojoj je isprava predočena povjeruje u lažnu informaciju. Na primjer, ako djevojka koja je maloljetna za kupnju alkohola predoči identifikacijsku iskaznicu sa svojom slikom koja pokazuje da je starija nego što stvarno jest, tada se može smatrati kazneno odgovornom za izgovaranje prema običajnom pravu.
Tipična obrana izgovaranja je da osoba nije znala da je dokument koji je prezentiran lažan. Uzmimo, na primjer, odvjetničkog pomoćnika od kojeg klijent traži da pokaže odvjetničku dozvolu. Ako odvjetnik zapravo nema licencu, ali daje pomoćniku lažnu licencu — ne dajući mu do znanja da je lažna — a pomoćnik predoči dokument klijentu, tada se pomoćnik ne može smatrati odgovornim za izricanje. Ako ga se tereti za izgovaranje, pomoćnikova obrana mogla bi dokazati da nije bio svjestan da je dozvola krivotvorina. Osim toga, mogao je ustvrditi da nije namjeravao prevariti klijenta jer je smatrao da je dozvola valjana.
Moderni statuti obično ne definiraju izgovaranje kao zločin. Umjesto toga, u većini slučajeva kriminal je integriran u moderne zakone o krivotvorinama. Dakle, u prethodnom primjeru gdje je djevojka predočila lažnu iskaznicu kako bi potvrdila da je dovoljno stara za kupnju alkohola, ukoliko bi bila uhvaćena, bila bi joj suđena za kazneno djelo krivotvorenja.