Ugovor o proizvodnji, također poznat kao ugovor o cjelokupnoj proizvodnji, je sporazum u kojem se proizvođač ili proizvođač robe slaže prodati cjelokupnu proizvodnju određene robe jednom kupcu. Zauzvrat, kupac pristaje kupiti sve dobro koje je prodavač u mogućnosti proizvesti, bez obzira na stvarne potrebe kupca.
Output ugovori imaju nekoliko prednosti za poduzeća koja ih sklapaju. Prodavatelji u ugovoru o proizvodnji mogu se usredotočiti na proizvodnju kvalitetnog proizvoda i ne moraju brinuti o prodaji ili distribuciji na više prodajnih mjesta. Prednosti za kupce uključuju ekskluzivna prava na ono što je, nadamo se, kvalitetan proizvod, a, kao i prodavač, kupac ne mora upravljati odnosima s nekoliko dobavljača. Osim toga, budući da je kupac pristao kupiti cjelokupni proizvod prodavača, kupac obično može pregovarati o povoljnoj cijeni zbog prodavateljevih smanjenih troškova.
S druge strane, ugovori o proizvodnji također mogu biti problematični: ako dođe do promjena na tržištu za određenu stavku, prodavači koji su zaključani u ugovorima o proizvodnji mogu propustiti prilike za prodaju po višim cijenama. Osim toga, ako kupac neočekivano prestane s poslom, prodavač će se morati mučiti da pronađe novog kupca. Ugroženi su i kupci. Ako potražnja za proizvodom ili njegova tržišna vrijednost neočekivano opadne, kupac može zaglaviti s proizvodom koji ili ne može prodati ili ga mora prodati s gubitkom.
Alternativa izlaznom ugovoru je ugovor sa zahtjevima. U ugovoru o zahtjevima, kupac pristaje kupiti samo onoliko proizvoda koliko mu je stvarno potrebno od prodavatelja. Zauzvrat, kupac se slaže da će prodavač biti njegov jedini dobavljač tog određenog proizvoda. U ovoj situaciji, sve dok je prodavatelj u mogućnosti ispuniti kupčeve zahtjeve za kupnju, prodavatelj je slobodan prodati drugim kupcima.
Jedan potencijalni problem s obje vrste ugovora je taj što oni tehnički mogu dopustiti jednoj strani da zanemari svoje obveze prema drugoj. Prodavač u ugovoru o proizvodnji mogao je zaustaviti ili usporiti proizvodnju, tvrdeći da je proizveo sve što je mogao. U ugovoru o zahtjevima, kupac je mogao odbiti kupiti bilo što od prodavatelja, uz obrazloženje da više ne “zahtijeva” proizvod.
Jedinstveni trgovački zakonik propisuje “dobru vjeru” kao način zaštite interesa obiju strana: ako prodavateljeva proizvodnja dobra nadmašuje ono što je normalno za taj proizvod, kupac nije nužno dužan kupiti sve. Dobra vjera također se proteže i na prodavača: dok prodavač u ugovoru o izlazu ne može odbiti proizvesti robu jer roba nije dovoljno profitabilna, ako prodavač ode u stečaj, može imati slobodu da prekine proizvodnju.