Izravna karakterizacija je proces kojim autor govori čitatelju nešto o specifičnim osobinama lika. U ovom slučaju, pisac jednostavno govori čitatelju ono što želi da čitatelj zna. Izravna karakterizacija je u suprotnosti s neizravnom karakterizacijom, pri čemu je potonja proces kojim autor otkriva informacije kroz misli, riječi ili radnje lika. Objema je mjesto u literaturi, ali postoje trenuci kada se jedna metoda općenito daje prednost pred drugom.
Što se tiče opisa, izravna karakterizacija je često lakša stvar za većinu pisaca. Mnogi kritičari i učitelji također ga smatraju nemaštovitijim i dosadnijim od neizravne karakterizacije. Ipak, izbor o tome koju tehniku koristiti često je individualna želja pisca. To također može ovisiti o cjelokupnom tonu proze io tome što autor smatra da je najvažnije prenijeti u tom trenutku.
Kao jedan od primjera, izravna karakterizacija bi bila da autor govori čitateljima da lik zlostavlja životinje bez razloga. Neizravna karakterizacija bi opisala pojedinca koji udara malog šteneta dok prolazi pločnikom, a možda su ga kasnije drugi likovi ispitivali o njegovim motivima. U oba slučaja čitatelju ostaje informacija o tome kako se osoba osjeća prema životinjama. U potonjem slučaju, pisanje može biti više opisno, ali također općenito zahtijeva više riječi i više vremena.
Iako izravna karakterizacija možda nije najpopularnije književno sredstvo u današnje vrijeme, neki poznati autori su ga koristili. Ernest Hemingway, koji je često pisao u minimalističkom stilu i nije bio poznat po trošenju riječi, vrlo je često koristio ovu vrstu karakterizacije. To je Hemingwayu omogućilo da piše u vrlo jedinstvenom stilu koji su karakterizirale kratke, izravne i aktivne glasovne rečenice.
Izvan književnog pisanja, ova se vrsta karakterizacije često koristi u pisanju nefikcije, osobito u pisanju novina i časopisa. U takvom pisanju glavna je poanta prenijeti što više informacija na što manje prostora. Stoga neizravna karakterizacija može zauzeti mnogo nepotrebnog prostora. Neki novinari mogu koristiti neizravnu karakterizaciju samo kada pišu dugometražnu priču u kojoj daju više književne slobode i koriste više narativni stil.
Druga prednost izravne karakterizacije je ta što čitatelju ne daje priliku da pogrešno protumači ono što autor želi da čitatelj shvati o liku. U nekim slučajevima čitatelj bi mogao dobiti pogrešnu ideju ili protumačiti da se misao temeljila na nesporazumu ili da je radnja vjerojatno bila pogreška. Kada autor to izravno kaže čitatelju, male su šanse da se to dogodi.