Članovi izvršne i zakonodavne vlasti Sjedinjenih Država u stalnoj su komunikaciji kako bi obavljali posao upravljanja svojom zemljom. Ova komunikacija općenito ima oblik sastanaka, pregovora i telefonskih poziva između članova osoblja dviju odgovarajućih podružnica. Međutim, izvršna komunikacija nadilazi ove neformalne kontakte. To je službena poruka člana izvršne vlasti određenom zakonodavcu ili odboru unutar zakonodavne vlasti.
Većina komunikacije koja se odvija između izvršne i zakonodavne vlasti ne dodaje se službenoj zbirci transkripata, pisama i nacrta zakona koji čine Kongresni zapisnik. Svakom priopćenju izvršne vlasti, s druge strane, dodjeljuje se referentni broj kada ga primi zakonodavna vlast i postaje dio Kongresnog zapisa. Izvršna komunikacija može doći od predsjednika, člana Predsjedničkog kabineta ili čelnika neovisne agencije.
Ti dužnosnici mogu koristiti izvršnu komunikaciju kako bi Kongres informirao o tekućim operacijama različitih agencija. To može uključivati svakodnevne pojedinosti, kao što su bespovratna sredstva odobrena od strane američkog Ministarstva poljoprivrede (USDA) ili ugovori koje dodjeljuje Nacionalna uprava za aeronautiku i svemir (NASA). Službenici također mogu koristiti izvršnu komunikaciju kako bi odgovorili na zahtjeve za određenim informacijama koje je član kongresa ili kongresni odbor zatražio službenim kanalima.
Ustav SAD-a izričito zadržava ovlasti izrade zakona samo za zakonodavnu vlast. Izvršna vlast, međutim, može predložiti zakone za zastupnike da uvedu kao zakone. Kada član izvršne vlasti ima takav prijedlog, on ili ona ga obično šalje članu Kongresa putem izvršne komunikacije. Takva poruka mogla bi sadržavati jezik koji je spreman za uvođenje u proces donošenja zakona kao prijedlog zakona ili skup načela koje zakonodavac može koristiti u izradi zakona.
Drugi oblik izvršne komunikacije je onaj s kojim je većina ljudi poznata — predsjednički veto. Kada predsjednik stavi veto na prijedlog zakona koji je Kongres usvojio i poslao Bijeloj kući na njegov potpis, izvršna vlast šalje prijedlog zakona nazad Kongresu s porukom u kojoj se navode prigovori predsjednika na zakon i zašto je stavio veto. Kada Kongres službeno primi ovu poruku o vetu, ona djeluje kao službena obavijest da oba doma Kongresa moraju ponovno glasovati. Prijedlog zakona mora dobiti dvotrećinsku većinu u svakom domu kako bi se nadjačao predsjednički veto.