Izvršni nalog posebna je ovlast predsjednika i izvršne vlasti kako je predviđeno Ustavom SAD-a u članku II, odjeljku 1. Ova ovlast dopušta predsjedniku Sjedinjenih Država (POTUS) ovlast da stvara zakone ili određuje kako bi postojeći zakoni trebali iznesen. Uvijek ima veze s domaćim poslovima; izvršni sporazumi uređuju vanjske poslove. Gotovo svako pitanje u unutarnjim poslovima je poštena igra za takav poredak, osim za one stvari koje bi utjecale na ovlasti Kongresa, poput regulacije međudržavne trgovine. Izvršne naredbe mogu biti jednostavne stvari poput proglašenja novog državnog praznika ili dana određenog za poseban događaj, kao što je “Odvedite svoje dijete na posao”. Od predsjedanja Billa Clintona, ove nekontroverzne naredbe dobile su novo ime: Direktive o odlukama predsjednika.
Nisu sve izvršne naredbe jednostavne ili ceremonijalne, a neke dovode predsjednika u izravan sukob s Kongresom. Neki poznati primjeri prošlosti uključuju naredbu predsjednika Eisenhowera da se provede desegregacija škola. Ponekad države – ili Kongres nije – nespremne provoditi zakon koji je kontroverzan, a pod tim okolnostima predsjednik izvršnom naredbom traži da se zakon provodi. John F. Kennedy koristio je ove naredbe na način sličan Eisenhoweru, kako bi pokušao ukinuti diskriminaciju temeljenu na rasi za ljude koji su tražili posao, stanovanje ili jednaku plaću.
Iako se moć takvog naloga čini široka, postoje provjere. Jedna od provjera je sposobnost Kongresa da ih poništi, na isti način na koji može poništiti predsjednički veto. Za poništavanje izvršnog naloga potrebno je dvije trećine glasova oba doma (Senata i Zastupničkog doma). To znači da ih je vrlo teško poništiti, budući da većina članova Kongresa obično glasuje po stranačkoj liniji.
Još jedna provjera široke moći izvršnog poretka je Ustav. Odnosno, Vrhovni sud može preispitivati nalog i vagati njegovu ustavnost. U osnovi, i zakonodavna i pravosudna grana vlade imaju potencijalnu ovlast provjeriti ili odbaciti direktivu, ali njihova sposobnost da to učine može se temeljiti na stupnju u kojem je stranačka pripadnost Kongresa ili sudova usklađena s predsjednikom.
Iako korištenje ove ovlasti postoji otkako je prvi predsjednik SAD-a preuzeo dužnost, ona je i dalje kontroverzna. To potencijalno daje POTUS-u priliku da djeluje na vrlo autokratski način, a kontrole i ravnoteže vlasti kroz zakonodavnu i sudbenu vlast učinkovite su samo ako u tim granama nema pristaša predsjednika. Također ljudima u SAD-u daje malo pribježi ako su nezadovoljni naredbom, budući da nemaju pravo glasa niti reći koje naredbe POTUS može donijeti. Jedini način koji se daje ljudima je lobiranje kod svojih predstavnika u Kongresu da podrže poraz poretka i da se pobrinu da glasaju za drugog predsjedničkog kandidata na sljedećim izborima.