Javna teologija je prilično infantilno područje proučavanja koje se uglavnom bavi time kako religijski studiji mogu uključiti sekularniji pristup razumnom istraživanju. Umjesto da se usredotočuje na prozelitizam, ova disciplina potiče pristup koji obuhvaća svo naučeno razumijevanje u pokušaju traženja istine putem religije i znanstvenih otkrića, kao i njegovanja cijelog društva, a ne samo odanog stada. Na ovu disciplinu se uglavnom gleda kao na glavni protestantski pokušaj suprotstavljanja usponu evanđeoskog, fundamentalističkog kršćanstva.
Prema Centru za javnu odgovornost, koji izdaje Online Journal of Public Theology, područje javne teologije uvelike je pod utjecajem sekularne filozofije njemačkog intelektualca Jürgena Habermasa usmjerene na društvo. Pokušava spojiti teološke pristupe s Habermasovim pragmatičnim idejama kritičke društvene teorije, koje smatraju da su otkrića prosvjetiteljstva, iako su uvelike korisna za društvo, također okaljala mnoge institucije koje su ljudi cijenili. Ovu stvarnost ne bi smjeli javno osuđivati samo najradikalniji vjernici, već oni koji imaju čvrste temelje u znanstvenoj istini.
Zagovornici javne teologije orijentiraju se na postmodernistički način. To znači pokušati analizirati moderno društvo i otkriti načine na koje je prosvjetiteljsko razumijevanje promijenilo običan ljudski život. Kršćanski zagovornici ovog religijskog područja kritiziraju društvene uvjete u očitim, znanstveno relevantnim izrazima, u nastojanju da otrgnu uzde iz fundamentalističkih ruku. Alternativa je, prema sljedbenicima javne teologije, da se ocjenjuje kao cjelina za najtangencijalna uvjerenja vjerskog prava i da se njome upravljaju samo sekularni zakoni koje su izradili političari.
Glavni fokus ovog područja je preuzimanje vjerskih institucija, u smislu društvenog utjecaja, od strane takozvanih prosvjetiteljskih institucija, poput političkih organizacija i poslovnih subjekata. To je pokušaj korištenja znanstvenog utemeljenja i više interpretativnog pristupa protestantskoj vjeri. Kako bi se to najučinkovitije postiglo, mnogi zagovornici zagovaraju spajanje mnogih protestantskih sekti, kao što su prezbiterijanska, episkopalna i metodistička crkva, kako bi se suprotstavili kongregacijama koje polako nestaju u svakoj i da bi se stvorio glasniji glas u raspravi oko konačne istine i razumijevanja.
Izvan rasprave, javni teolozi pokušavaju usredotočiti svoje religijske studije i djelovanje na načine usmjerene na zajednicu. Na taj način mogu bolje pozicionirati vjeru čineći je što relevantnijom za društvo. Neki vjeruju da je disciplina nastala, na Habermasov poticaj, kao način da se kršćanski pokret održi kroz razdoblje prosvjetiteljstva koje i dalje zadivljuje i anestezira.