Javni dug, koji se također ponekad naziva državni dug, sav je novac koji u bilo kojem trenutku duguje bilo koja grana vlade. Obuhvaća dug savezne vlade, državne vlade, pa čak i općinske i lokalne vlasti. To je, zapravo, produžetak osobnog duga, budući da pojedinci čine tok prihoda države. Javni dug se nagomilava tijekom vremena kada vlada troši više novca nego što ga prikuplja na poreze. Kako se vlada angažira u većoj potrošnji deficita, iznos duga raste.
Mnoge različite vrste duga čine javni dug. Velik dio toga je vanjski dug, koji je novac koji vlada duguje stranim zajmodavcima, bilo u obliku međunarodnih organizacija, drugih vlada ili grupa kao što su državni fondovi, koji ulažu u državne obveznice. Državni dug također se sastoji od unutarnjeg duga, gdje građani i skupine unutar zemlje posuđuju vladi novac za nastavak poslovanja. Na neki način, ovo je vrlo slično posuđivanju samoga sebe, budući da u konačnici odgovornost za to pada na same ljude koji posuđuju novac.
Vlade s jakim gospodarstvima, koje imaju veliko povjerenje u svijetu, mogu prikupiti sredstva izdavanjem vlastitih vrijednosnih papira, koji se obično nazivaju državnim obveznicama. Pojedinci, druge nacije i grupe kupuju te obveznice, a vlada im obećava da će ih vratiti po određenoj, obično prilično dobroj, kamatnoj stopi. Manje snažne vlade, koje nemaju povjerenje svijeta da mogu izdavati obveznice i očekuju da ih ljudi kupuju, mogu se obratiti međunarodnim institucijama, ili čak normalnim bankama, da im daju zajmove, obično po nepovoljnijim stopama.
Neki ljudi koriste izraz javni dug da se odnose ne samo na novac koji se izravno duguje u obliku vrijednosnih papira koje može naplatiti vlada, već i na skup novca koji duguje u obliku usluga i obećanih plaćanja. Na primjer, isplate mirovina koje država može dugovati svojim zaposlenicima ili ugovori koje je država sklopila, ali još nije isplatila, također mogu biti uključeni u neke izračune.
Ova vrsta duga obično se raščlanjuje ne samo prema unutarnjoj i vanjskoj podjeli, već i prema duljini danog zajma. Predviđeno je da će kratkoročni javni dug trajati samo jednu ili dvije godine, tako da je stopa prometa prilično visoka. Dugoročni dug je dizajniran tako da traje više od deset godina, a neki traju znatno dulje od toga. Srednjoročni dug traje između tri i deset godina.
Kao i kod svih dugova, javni dug se ponekad ne isplati, a to može postati vrlo komplicirano. Nadnacionalne organizacije, ponajprije Međunarodni monetarni fond, imaju veliku ovlast koju im je dodijelila međunarodna zajednica kako bi osigurale da nacije ne propuste i da preuzmu kontrolu nad brojnim financijskim pitanjima ako se čini da hoće. Na razinama nižim od nacionalne, za taj dug obično jamči država čiji je dio lokalna ili regionalna vlast. Dakle, ako država ili općina ne otplaćuju svoj dug, taj trošak bi onda apsorbirala sama država. U 1960-ima, na primjer, grad New York je zapravo bankrotirao, a država New York i savezna vlada Sjedinjenih Država morali su pomoći u spašavanju.