Javno-privatno partnerstvo nastaje kada vladine agencije dijele resurse i prihode s nevladinim poduzećem. Ovi partnerski aranžmani se koriste za ispunjavanje specifičnih zahtjeva niše i pravno su obvezujući. Vrste projekata koji su idealni za javno-privatno partnerstvo razlikuju se, ali imaju četiri zajedničke stvari: nezadovoljene potrebe, mogućnost prihoda, zajedničku odgovornost i nepostojanje jasne državne odgovornosti.
Izraz javno-privatno partnerstvo koristi se vrlo slobodno u medijima za pokrivanje bilo kojeg aranžmana u kojem privatne tvrtke rade isključivo s određenom državnom agencijom. Zapravo, ova vrsta partnerstva ima vrlo jasnu strukturu koja definira ulogu privatne tvrtke, vlade i konačnu odgovornost. Sva javno-privatna partnerstva moraju biti provjerena i odobrena na razini višeg menadžmenta prije nego što mogu započeti.
U vrlo širokom smislu, uloga vlade je osigurati dobra i usluge koje pružaju dobrobit koja se ne može ograničiti na članove koji plaćaju. Sjajan primjer je svjetionik. Prednosti svjetionika su slobodno dostupne svima i zadovoljava stvarne potrebe zajednice. Niti jedna privatna tvrtka neće graditi svjetionik jer nema načina da nadoknadi troškove. To je uloga vlade.
U javno-privatnom partnerstvu, vlada ima odgovornost za pružanje određene usluge, ali nema tehnologiju, resurse ili političku volju da ispuni tu potrebu. Kad bi tržišne snage bile u stanju odgovoriti na potrebe kupaca, tada bi se osnovala privatna tvrtka koja bi to učinila. U scenarijima u kojima to nije slučaj, njih dvoje rade zajedno.
Privatne tvrtke postoje da stvaraju profit, za što je potreban tok prihoda. Jedini projekti koji se mogu transformirati u javno-privatna partnerstva su oni s jasnim izvorom prihoda. Sjajan primjer je autocesta s naplatom cestarine. Vlada je odgovorna za osiguranje cesta, ali oni mogu uspostaviti partnerstvo kako bi smanjili troškove izgradnje. Dio prihoda usmjerava se tvrtki za određeno vremensko razdoblje.
Pravni sporazum koji je potreban za formiranje ove vrste partnerstva je gust i složen. Najvažniji dio ugovora je raspodjela odgovornosti. To se odnosi na kvalitetu izrade, prekoračenja troškova, prirodne katastrofe, manjak prihoda i druga povezana pitanja. Sve ove stavke imaju sposobnost poremetiti partnerstvo i ostaviti građanima neočekivani račun ili nedovršeni projekt. Popularnost ovih projekata raste kao način povećanja usluga uz smanjenu cijenu.