Jednaka zakonska zaštita odnosi se na prava pojedinaca da imaju jednak pristup odvjetnicima i sudovima, te da ih zakon i sudski sustav tretiraju jednako u materijalnom i procesnom pravu. Slično klauzuli o dužnom postupku, klauzula o jednakoj zaštiti koja se nalazi u 14. amandmanu američkog ustava predviđa da nijednoj državi nije dopušteno uskratiti bilo kojoj osobi jednaku zaštitu zakona. Ustav SAD-a tvrdi da je jednako postupanje element temeljne pravednosti u predanosti provođenju da su “svi ljudi stvoreni jednaki”.
Jednostavno rečeno, jednaka zakonska zaštita znači da državni zakoni moraju osigurati jednak tretman osoba u sličnom položaju unatoč rasnim, spolnim ili drugim razlikama. Ova ideja je ključna za očuvanje građanskih prava jer, bez jednake zaštite, države mogu zabraniti ljudima zapošljavanje na temelju boje kože, spola, vjere ili drugih pitanja. Manjinama bi se mogao uskratiti pristup sudskom sustavu kada su njihova prava povrijeđena ili da prijave zločine. Omogućujući pristup zakonu, pristup sudovima i jednak tretman, 14. amandman uskraćuje državama mogućnost diskriminacije.
Koncept je važan jer označava pomak u konstitucionalizmu unutar pravosuđa. Prije donošenja 14. amandmana, prava pojedinca štitila je od invazije samo savezna vlada. Nakon njegovog donošenja, pojedinci su također bili zaštićeni od državnih čelnika i vlada. Ova klauzula proširuje jednaku zaštitu na državljane, ali se ne odnosi na saveznu vladu i daje samo jednaku zaštitu, a ne jednaka prava koja provode države.
Nakon građanskog rata, Kongres je iskoristio svoje ovlasti prema članku I, odjeljku 5, klauzuli 1 Ustava da isključi konfederacijske države iz Kongresa jer su se pobunile protiv Unije. Godine 1865. Kongres je donio klauzulu jednake zaštite i njezinu ratifikaciju od strane bivših država Konfederacije postavio kao uvjet za ponovno prihvaćanje u Uniju. Iako se ova klauzula odnosila samo na državne vlade, klauzula o dužnom postupku iz Petog amandmana općenito se tumači tako da nameće ista ograničenja saveznoj vladi.
Vrhovni sud SAD-a odlučio je 1954. godine o značajnom slučaju na temu jednake zaštite zakona. U predmetu Brown v. Board of Education of Topeka, Vrhovni sud je presudio da odvojeni, ali jednaki obrazovni objekti koji odvajaju učenike iz manjina od bijelih učenika nisu istinski jednaki i da su neustavni jer im segregacija crnih učenika ne nudi jednaka prava prema zakonu. S vremenom se ovaj koncept razvio tako da uključuje pitanja kao što su jednaka plaća za jednak rad i jednakost u oporezivanju.
Razvojem primjenjive sudske prakse po tom pitanju, jednaka zakonska zaštita nije stvorena da jamči jednakost ishoda posljedica, već da pruži jednake mogućnosti. Zlo koje ova klauzula želi poreći je namjerna diskriminacija. Odluke u predmetima Arlington Heights protiv Metropolitan Housing Corporation (1977.) i Washington protiv Davisa (1976.) tvrde da Kongres može donijeti dodatne zakone koji negiraju zakonitost potpore politikama ili praksama koje proizvode rasne razlike kao nenamjernu posljedicu. Kritičari tvrde da bi sudovi također trebali razmotriti kako politike i prakse mogu imati različit utjecaj.