Što je jedriličarski hidrogliser?

Jedriličarski hidrogliser je struktura nalik krilu na jedrilici koja pruža prednost u brzini u odnosu na tradicionalnije dizajne brodova. Hidrokrilac za jedrenje zapravo podiže većinu trupa, ili čak cijeli trup, iz vode, što uvelike smanjuje otpor pri prolasku kroz vodu. Koncept je star više od 100 godina i omogućio je čovjeku da obori neke brzinske rekorde. Neki čamci se možda mogu naknadno opremiti hidrogliserima.

Većina tipova čamaca može primiti hidroglisere, a jedrilice se ne razlikuju. Jedriličarski hidrogliser može biti jednostruki trup, koji se često naziva mono trup, katamaran ili trimaran. Katamaran je jedrenjak s dva trupa, a trimaran s tri trupa. Te trupove drži jedna gornja paluba. Što je brod širi, to je plovni hidrogliser stabilniji.

Jedriličarski hidrogliser radi sa svojim krilnim dodatkom. Baš kao što krilo na zrakoplovu pruža uzgon, hidrogliser u vodi postiže istu stvar. Glavna razlika je u tome što hidrogliser ne mora biti velik kao krilo aviona, jer je voda mnogo gušća od zraka.

Jedna od glavnih tvrdnji hidroglisera za jedrenje je da može putovati brže od brzine vjetra kojom ga pokreće. Koliko god se činilo nevjerojatnim, to je zapravo istina. Hidrokrilci mogu podići jedrilicu do te razine da su sami hidrogliseri gotovo izvan vode. Kako se to događa, vjetar koji struji preko jedara daje potisak za čamac, čime je zauzeo mjesto nekog vjetra koji je izvorno bio odgovoran za pogon.

Dok su najčešće viđena jedrenja hidroglisera ona koja su namijenjena jednoj ili dvije osobe, postoje i veći modeli. Manji modeli se obično koriste za rekreativnu upotrebu i trkaća natjecanja. Veći čamci mogu zapravo imati složena hidroglisera, koji pružaju još više uspinjanja. To omogućuje još veće brzine dok se trup čamca podiže iz vode.

Koncept jedrilice koja koristi hidroglisere nije ništa novo. Prve ideje o hidrogliserima razvio je William E. Meacham 1906. Dvije godine kasnije, Alexander Graham Bell počeo je testirati ideju u primjenama u stvarnom svijetu. Do 1920. hidrogliseri su dostizali brzinu od 119 milja na sat (191.5 kilometara na sat). Od tada, koncept se čak primjenjuje i na motornim čamcima kako bi se smanjio otpor i povećala učinkovitost goriva.