Jeremijada je duga napisana kompozicija s vrlo žalosnim ili strašnim prizvukom. Ovaj se izraz često koristi u pežorativnom smislu, kako bi implicirao da je djelo prenapučeno i prenapuhano. Ako netko sugerira da je djelo jeremijada, obično misli da bi mu moglo koristiti neko razborito uređivanje kako bi se ublažila priroda djela i uklonio suvišan sadržaj.
Ovaj izraz je referenca na starozavjetnog proroka Jeremiju, koji je bio slavno dugovječan. U smislu pisanja s strašnim prizvukom, riječ se odnosi na Jeremijina upozorenja o uništenju Jeruzalema, za koje je sugerirao da je rezultat ignoriranja Boga. Žalosna djela se također nazivaju jeremijadama u vezi s Jeremijinim jadikovkama o uništenju Jeruzalema, koje se dogodilo baš kako je on to predvidio.
Jeremijade u smislu upozorenja obično uključuju nabijen, polemički jezik. Na primjer, mnogi politički autori pišu strašna upozorenja o budućnosti svojih nacija, pozivajući se na raskalašene navike, nezdravu politiku i opću nepromišljenost među ljudima za koju vjeruju da će dovesti do strašnih posljedica. Mnoge jeremijade uključuju određenu količinu ograde protiv zlih ili zlih navika, s prijedlogom da se te navike izmijene prije nego što nacija ili narod dožive propast.
Ljudi ne koriste ovaj izraz samo za opisivanje skupa strašnih predviđanja i upozorenja. Jeremijada također može biti reflektirajući komad, upućujući na Jeremijinu jadikovku. Ako je reflektirajući komad izrazito tužan i više se čini kao duga žalba nego ozbiljna refleksivna procjena, riskira da bude klasificiran kao jeremijada. Pogotovo kada ljudi govore ili pišu o pitanjima od velike osobne važnosti, može biti teško izbjeći intenzivne emocije, čak i kada takve emocije razvodnjavaju snagu djela; u tim je situacijama dobar urednik od vitalne važnosti.
Također možete čuti kako autori pokušavaju opovrgnuti ideju da je djelo jeremijada, obično u uvodu. Ovi autori općenito su svjesni da bi se njihov stil pisanja i tema potencijalno mogli kombinirati kako bi stvorili djelo koje bi se moglo smatrati malo prenapuhanim, pa pokušavaju uvjeriti čitatelje prije nego što uopće počnu da bi djelo trebalo shvatiti ozbiljno. Ponekad se ovaj trik izjalovi, čineći čitatelje još svjesnijim emocionalnog prizvuka, a time i kritičnijim.