Jeruzalemski sindrom je pojam koji se koristi za opisivanje mentalnog fenomena u kojem posjetitelji Jeruzalema razvijaju vjerske zablude, vjerujući da bi mogli biti Bog ili poznata osoba iz Biblije. Takvi su pojedinci vjerovali da su poznati biblijski ljudi kao što su Ivan Krstitelj, apostol Pavao, Djevica Marija ili čak Mesija. Sindrom pogađa samo pripadnike židovstva, kršćanstva i islama, a Židovi i kršćani čine većinu slučajeva. Teoriju je razvio dr. Yair Bar-El, bivši direktor Centra za mentalno zdravlje Kfar Shaul u Jeruzalemu, koji tvrdi da u prosjeku liječi jednog do dva pacijenta s Jeruzalemskim sindromom mjesečno.
Velik broj pacijenata s Jeruzalemskim sindromom ima povijest već postojećih mentalnih poremećaja, ali ne svi. Prema Bar-Elu i njegovom kolegi, psihijatru iz Kfar Shaula Gregoryju Katzu, mnoge oboljele osobe nisu imale mentalne poremećaje prije posjeta Jeruzalemu. Stigli su potpuno razumni, jedan sat obilazili grad, a sljedeći su lutali pustinjom kao Ivan Krstitelj u potrazi za obraćenima. Većina ovih osoba liječe se u Kfar Shaulu i puštaju se u roku od tjedan dana, nakon čega se vraćaju normalnom životu bez preostalog traga svojih vjerskih fantazija.
Psihijatri su nagađali da možda ti prije normalni ljudi – većinom protestanti iz SAD-a – trpe svojevrsni vjerski kulturni šok. Stvarnost da Jeruzalem podsjeća na mnoge druge moderne gradove, s užurbanim prometom, poslovnim ljudima koji jure amo-tamo na mobitelima i razularenim komercijalnim reklamama, žestoko se sukobljava s idejom pojedinca o starinskom popločanom gradu, kojim lutaju građani u haljinama i sandale. Kao odgovor na takve nepomirljive ideje, neki kažu da im umovi prolaze kroz privremeni slom. Drugi čimbenik mogao bi biti da mnogi pojedinci putuju u Jeruzalem na sveto hodočašće, a po dolasku vjeruju i osjećaju da su bliže Bogu nego ikada prije. Takve snažne emocije također mogu dovesti do čudnih psiholoških reakcija.
Naravno, bilo je mnogo slučajeva u kojima su pacijenti razvili Jeruzalemski sindrom ne zbog intenzivnog religioznog iskustva, već zbog prethodnog mentalnog poremećaja. Jedan muškarac koji je patio od paranoidne shizofrenije razvio je Jeruzalemski sindrom dok je bio u SAD-u, te je kao rezultat otputovao u Jeruzalem. Bio je američki bodybuilder koji je vjerovao da je Samson, biblijski moćnik. Otputovao je u Jeruzalem na zabludu svetu misiju da pomakne dio Zapadnog zida. Neki nagađaju da je David Koresh, pali vođa kulta grane Davidians, imao kompleks Mesije uzrokovan, dijelom, putovanjem u Jeruzalem.
Dok su mnogi u medicinskoj zajednici skeptični prema legitimnosti Jeruzalemskog sindroma, mnogi ga shvaćaju ozbiljno, nigdje više nego u Jeruzalemu. Turistički vodiči, sigurnosno osoblje i liječnici u Jeruzalemu paze na simptome jeruzalemskog sindroma. Nakon što osoba koja pati od simptoma dostigne fazu umotavanja u bijele plahte i prozelitizma u pustinji, mnogi liječnici su obučeni da se poigravaju s zabludama kako ne bi dodatno uznemirili pacijenta. Uz pomoć vremena, medicinske skrbi i lijekova, zabluda često nestaje.
Jeruzalemski sindrom nije jedini primjer Voyagerovog sindroma, u kojem putnik pada pod privremenu i bizarnu psihološku čaroliju kao reakciju na određeno mjesto. Mnogi koji su putovali u Pariz, posebno japanski turisti, iskusili su uznemirena mentalna stanja, iskusili su halucinacije, kao i osjećaj tjeskobe i neprijateljstva. To se naziva Pariškim sindromom, a smatra se da je uzrokovano mješavinom umora od putovanja i kulturnog šoka. Tu je i Firentinski ili Stendhalov sindrom, gdje se putnici vrte u glavi, dezorijentiraju i doživljavaju halucinacije kao odgovor na gledanje izvrsne firentinske umjetnosti.