Pojam jezična politika odnosi se na sve načine na koje se jezik može koristiti kao poluga za upravljanje ljudima, stjecanje moći i promicanje posebnih interesa. Primjerice, mnoge zemlje imaju službeni jezik, a od imigranta se često očekuje da znaju taj jezik. Jezična politika također se pokazuje u načinu na koji određene riječi odlaze u nemilost i postaju “politički nekorektne”. Ako osoba koristi ove zastarjele riječi, na nju ili nju se može gledati kao na fanatika ili u najmanju ruku neprosvijetljenu. Neke riječi koje se odnose na rasu, spol, podrijetlo ili seksualnu orijentaciju mogu se koristiti za nanošenje emocionalne štete ljudima.
Političari imaju svoj poseban jezik kada je riječ o jezičnoj politici. Često koriste nejasne formulacije i eufemizme. Na primjer, političar bi mogao koristiti izraz “žrtvovanja naših predaka” kako bi utjecao na birače da podrže rat. Kako bi smirio bijesnu narav, on ili ona bi u govoru o podizanju poreza mogao govoriti o “službi našoj naciji”.
Ponekad jezik političara nije tako nejasan. “To je ekonomija, glupane”, bio je poklič Billa Clintona tijekom njegove prve kandidature za predsjednika SAD-a. James Carville, Clintonov strateg kampanje, smislio je slogan, koji je trebao omalovažiti političke suparnike jer se ne bave ekonomskim pitanjima.
Zemlje određuju službene jezike kako bi se pojednostavile vladine operacije, pravna pitanja, zdravlje, sigurnost i druge društvene interakcije. Ljudi koji ne govore službeni ili priznati jezik mogu biti marginalizirani. Možda će imati poteškoća s prilagodbom na svoj novi dom i teže pronaći posao – posebno poslove koji se dobro plaćaju. U SAD-u se nude tečajevi engleskog kao drugog jezika (ESL). Začudo, SAD nemaju službeni jezik, iako je engleski de facto jezik.
Riječi su često problem u jezičnoj politici kada se radi o spolu, rasi, podrijetlu i seksualnim preferencijama. Neke od ovih riječi mogu zastarjeti. Ako osoba nije svjesna toga, ne smatra se da je “politički korektna”. Primjeri za to u SAD-u odnose se na žene kao na “pile” ili na Azijate kao na “istočne ljude”.
Uobičajenu izreku: “Štapovi i kamenje mogu mi slomiti kosti, ali riječi me nikada neće povrijediti” treba preispitati u svjetlu govora mržnje. Govor mržnje može se definirati kao korištenje pogrdnih riječi ili epiteta s ciljem izazivanja emocionalnog nemira ili štete. Riječi doista imaju moć na temelju emocija i namjere govornika.