Kantovska etika temelji se na teorijama morala Immanuela Kanta, filozofa iz 18. stoljeća. Sustav etike koji je osmislio Kant ostaje utjecajan do danas, iako je daleko od univerzalno prihvaćenog. Kantovska etika sadrži nekoliko glavnih načela, iako se njegov rad uglavnom svodi na ideju da su određena načela intrinzično moralna, te da moralna osoba ili društvo moraju poštivati te kategoričke imperative u svim situacijama. Kritičari su skloni sugerirati da kantovska etika previše pojednostavljuje etičke odluke i sugeriraju da isključivanje svih ljudskih emocija u korist racionalnog poštivanja određenih načela nije niti moguće niti poželjno.
Jedan od glavnih kamena temeljaca kantovske etike je ideja da je volja osobe, a ne nužno posljedice, ono što čini akciju moralnom ili ne. Ako osoba učini nešto iz osjećaja dužnosti prema moralnom zakonu, tada njezini postupci imaju moralnu vrijednost. Prema Kantu, to znači da ako se osoba brine za svoje dijete iz uvjerenja da je briga o djeci važna dužnost, ona ili ona postupa etički. Međutim, ako se osoba brine za dijete samo zato što ga voli, ta radnja je zbog sklonosti, a ne dužnosti i zapravo nema moralnu vrijednost.
Način na koji netko može znati što je moralni zakon, prema Kantu, zahtijeva testiranje principa u odnosu na sustav kako bi se utvrdilo da li se drži. Primjer načela, poznatog po Kantu kao maksima, mogao bi biti da ako je Joe siromašan, Joe će opljačkati nekoga drugoga kako bi dobio novac. Da bi se testirala moralnost ove maksime, ona se najprije mora generalizirati, kao u: svaka osoba koja je siromašna treba opljačkati nekoga drugoga kako bi dobila novac. Kantovska etika tvrdi da se ova maksima u ovom trenutku raspada, jer kada bi se svi upustili u beskrajnu pljačku, ideja o osobnom vlasništvu bi se raspala, što bi zauzvrat značilo da bi krađa bila nemoguća jer nitko ne bi stvarno posjedovao ništa. Ako maksima padne na testu generalizacije, onda se ne može koristiti kao kategorički imperativ ili intrinzični moralni zakon i ne bi se trebala koristiti.
Ako se maksima izdrži testu generalizacije, još uvijek može pasti na drugom testu, koji postavlja pitanje bi li osoba željela ili hoće da generalizacija bude činjenica. Poznati primjer koji je Kant koristio da objasni ovaj koncept naziva se argumentom loših Samarijanaca, što sugerira da iako bi bilo moguće društvo u kojem nitko nije pomogao susjedu u ekstremnoj nevolji, većina ljudi ne bi htjela tu situaciju, jer ne bi bilo nikoga da im pomogne ako su u velikoj nevolji. Prema kantovskoj etici, ne treba se ponašati prema maksimama koje osoba ne želi biti univerzalna.
Kritika Kantovog načela kategoričkih imperativa obično je u suprotnosti s idejom da moralni zakon mora biti univerzalan i ne dopuštati iznimke. Na primjer, Kant tvrdi da je ubojstvo univerzalno pogrešno. Kritičari tvrde da ovaj princip onda sugerira da osoba treba dopustiti da svoju ženu tuku i siluju, a ne da ubije svog napadača. Kantova teorija imperativa, iako prilično racionalna, čini se utopijskim konceptom koji se ne može u potpunosti ostvariti u složenom društvu.
Drugo glavno načelo kantovske etike sugerira da su ljudi intrinzično vrijedni i da ih ne treba koristiti ili tretirati kao sredstvo za postizanje cilja. Iako se ova teorija danas može činiti očigledno očitom, u 18. stoljeću to sigurno nije bilo tako. Kant je naglašavao racionalnost drugih ljudi, što je bio revolucionarni koncept u svijetu koji se bavio ropstvom, potiskivao manjine i pažljivo se čuvao ženskih prava.